Božić je povijesna činjenica. U određenom vremenskom trenutku, jedne godine, jednog dana na svijet je došao Isus iz Nazareta kao novorođenče. Rođen od žene, Marije, počeo je svoj ljudski život među nama kao čovjek. Činjenica je da je neizmjerni Bog postao ograničeno stvorenje. Povjesničari svjedoče povijesnu istinu o Isusu, no mi znamo da to nije samo povijesna statistika, nego da je Bog od vječnosti planirao rođenje Isusovo. Božićna činjenica jest da je Riječ tijelom postala.
Koja je činjenica o Euharistiji? To je činjenica da Isus nije bio samo rođen kao čovjek, nego je i ostao čovjek. On nije samo došao na svijet, nego da u tom svijetu i ostane. Euharistija je produženi Božić, jer nam vjera veli da je Bog, kad je jednom odlučio postati čovjekom, odlučio i ostanečovjek. Kroz svu prošlu vječnost Bog je bio samo Bog; otkako je postao čovjekom kroz svu buduću vječnost ostaje i čovjekom. A taj Bog-čovjek je ovdje. Betlehem je u svakoj katoličkoj crkvi ili kapelici u kojoj se u svetohraništu nalazi Krist. Ovo su dvije činjenice kojih se božićnih dana rado sjećamo.
Ali Božić i Euharistija nisu samo činjenice, oni su i misterij, otajstvo. Misterij Božića je da je ljudski neshvatljiva stvarnost da je Bog postao čovjekom. On to nije morao. On nije morao stvoriti svijet, i u tom svijetu nije morao stvoriti nas. To je učinio samo iz ljubavi. Bez te ljubavi mi bismo na ovim prostorima okupirali neko određeno mjesto. No, kad je jednom stvorio svijet i u tom svijetu nas pozvao u život, Bog je htio da čovjek, koji se grijehom udaljio od njega, otkupi. Bog je grješni svijet mogao spasiti na milijun načina jednim činom svoje božanske volje. Htio je to izvesti na drugi način.Ne samo da to ostvari jednom riječju, riječju “fiat” – neka bude – nego je uzeo ljudsko tijelo I dušu kako bi mogao trpjeti. Otajstvo Božića, misterij ili njegova tajna jest tajna ljubavi Boga koji je uzeo ljudski oblik kako bi nama u patnji pokazao koliko nas voli.
Kao razlog Isusova dolaska na svijet nije bio Betlehem, nego Jeruzalem. Dijete položeno u jaslice završit će tako da će tridesetak godina poslije biti prikovano na križ. Bog je postao dijete da bi kao odrastao čovjek mogao umrijeti na križu. Tajna Božića je misterij neshvatljive ljubavi Boga koji želi trpjeti za nas. Bog kao Bog ne može trpjeti. I zato je uzeo ljudsko tijelo da u njemu može patiti,biti mučen i na kraju ubijen. To je veliki božićni misterij, misterij Božje ljubavi – da bi nam pokazao koliko nas voli, izabrao je križ.
To je isto misterij euharistije. Možda bismo pomislili da će biti zadovoljen time da je postao čovjekom, živio među nama ljudskim životom, trpio i umro za naše grijehe, a nakon uskrsnuća vratio se k Ocu od kojega je i došao k nama. No Bog je pronašao način da nam pokaže svoju ljubav ne samo da bude s nama i među nama, nego da bude i u nama.
Ljubav se ne zadovoljava samo nekim osjećajima ili riječima. Ona se želi dokazati u patnji.Ljubav želi biti blizu onoga koga ljubi, želi biti jedno s ljubljenim bićem. Po Euharistiji nam je omogućeno da Bog bude ne samo s nama, nego i u nama. Euharistija je jednostavno nastavak onoga što se prije više od 2000 godina dogodilo u Betlehemu. Jer je Marija rodila Sina Božjega, mi danas imamo tijelo Sina Božjega ne samo među nama i s nama, a kad primimo pričest, i u nama.
Kada Bog nešto čini, to ne izvodi da bi se pokazao, nego nam nešto želi poručiti. Ako je Bog postao čovjekom i u Euharistiji ostaje s nama u sve dane do svršetka svijeta, onda je njegova želja da nas izazove da i mi njemu iskažemo ljubav koju nam je on pokazao za vrijeme svoga boravka na zemlji, a koju nam bez prestanka iskazuje u otajstvu Euharistije. Ako nam Krist Gospodin daje svoje Tijelo i Krv da mu se klanjamo, da ga častimo, da hrani život naših duša, želi da mi živimo njegovim životom. Ili, drugim riječima rečeno, želi da ga ljubimo kao što je on nas ljubio.
A kako nas je ljubio? U prvom redu svoju je ljubav pokazao u jednostavnosti. Ima li što jednostavnije no što je maleno dijete, ili što jednostavnije no što je komadić kruha I nekoliko gutljaja vina u Euharistiji? Bog želi da naša ljubav prema njemu bude jednostavna, ne komplicirana. Ne podvojena, on želi čitavo naše srce, ne samo komadić ili samo jedan dio. Dakle, naša ljubav prema Bogu treba biti jednostavna, poput djeteta, nepodijeljena, čitava, neokrnjena. “Ljubi Boga svom svojom dušom, svim srcem svojim” a ne djelomično.
Bog želi da naša ljubav prema njemu bude ponizna. Ima li što poniznije od bebe? Ona ne može govoriti, ona je bespomoćna, ne može se sama hraniti – moraju joj drugi davati hranu, ne može se samo kretati, drugi je moraju nositi od mjesta do mjesta. Ima li što skromnije od onoga što se čini da je komad kruha I nekoliko gutljaja vina? Ali kao što znamo, poniznost se uvijek skriva u činu ljubavi. Kako li velike lekcije: ponizno ljubiti našega Boga!
Ako Boga ljubimo jednostavno i ponizno, dopustit ćemo mu da s nama postupa kako mu se sviđa, to jest naša ljubav prema Bogu treba biti poslušna. Ulazeći u svijet, kako nam Sveto pismo svjedoči, Isus dolazi na svijet kako bi izvršio volju Očevu. Kao dijete bio je poslušan svojim roditeljima. Njegov život kao mladića i odrasla čovjeka evanđelist tridesetak godina zbija u četiri riječi: “Bio im je poslušan.” I u Euharistiji posve je poslušan. U trenutku kada svećenik u misi izgovara riječi pretvorbe, Krist poslušno silazi na oltar. To nam kazuje vjera. Ovo je vjerojatno najteža lekcija koju nam valja naučiti: ljubiti Boga poslušno. A to znači biti mu poslušan ne samo u nutrnjim nadahnućima ili prema našem razumijevanju i našem tumačenju Božje volje, nego prihvatiti i ono što nam tumači i predaje Crkva preko slabašnih i pogrešivih ljudskih bića.
Ove su tri lekcije koje Bog želi da ovog Božića naučimo: Božić je povijesna činjenica koji je ostao ne samo zabilježen kao povijesni događaj, nego je postao trajna stvarnost u Euharistiji, jer Euharistija jest Božić. Vjera u stvarnu Kristovu prisutnost među nama zahtijeva od nas veliku odgovornost. Naime, u vjeri zazivamo Isusa, molimo ga, prosimo ga da ovome svijetu kojega je on došao otkupiti, udijeli milost za kojima svijet tako očajnički teži, a i ne zna, da uistinu bude otkupljen.
Objektivno, Isus je već svijet otkupio, ali svijet neće biti otkupljen ako mi ne surađujemo s njegovom milošću, ako ne damo svoj dio, svoj obol. A mi trebamo surađivati s njegovom milošću ne samo zbog nas samih, nego i zbog svijeta kako Isusov ulazak u ovaj svijet ne bi ni za jednu dušu bio uzaludan.
