Povijest kapele detaljno je istražena u diplomskom radu Valentine Radoš, koji je napisala u ožujku 2019. godine.
Likovna baština Velikogoričko-odranskog dekanata
Sveučilište u Zagrebu
Foto: www.locator-tzzz.com
Kapela sv. Ivana Krstitelja
Drvena kapela sv. Ivana Krstitelja, nekoć zvana i sv. Apostola postojala je zacijelo još sredinom XVII. stoljeća što se vidi u sačuvanom kaležu iz 1653. godine koji je bio u vlasništvu kapele. U današnjem obliku podignuta je 1768. godine s tim da se smatra da je dio svetišta s oslikom na stijenama i svodom preostao iz starije građevine. Natpis u kapeli svjedoči i o njezinoj obnovi 1907. godine. Đurđica Cvitanović (2008.) piše da se radi o baroknoj drvenoj kapeli koja svoj uzor pronalazi u zidanoj gradnji toga razdoblja, a koja će utjecati i na postbaroknu izgradnju drvenih kapela.
Zidno slikarstvo
Oslikani zidovi prikazuju prizore iz Evanđelja, odnosno iz Kristova života kao što su Krist u Getsemanskom vrtu, Bičevanje Krista i Raspeće, zatim svece-zaštitnike poput sv Martina, sv. Katarine, sv. Jurja i sv. Margarete i kultova kao Srce Isusovo i Srce Marijino. Poseban i rijedak prizor je Rastanak apostola u kojem se pozdravljaju dvojica po dvojica apostola koji odlaze propovijedati evanđelje u Kristovo ime. Anđela Horvat (1982.) datira ove oslike u kraj XVII. stoljeća i prvu polovinu XVIII. stoljeća te ih određuje kao rustificirano figuralno slikarstvo ekspresivnog i naivnog izraza. Sanja Cvetnić (2005.) cjelokupni oslik uspoređuje s gotičkim ostvarenjima, što se najviše vidi u velikim očima i zarumenjenim obrazima mlađih apostola koji kao da se ugledaju na tzv. lijepe Madonne (njem. Die Schöne Madonna) koje su bile omiljene u južnoj Njemačkoj i Štajerskoj. Iznad svakog prizora vise fruktoni, inače renesansna značajka, koji su se održali u leksiku kasnijeg, u ovom slučaju baroknog razdoblja. Leksik je renesansni, ali način izvedbe tih fruktona ukazuje na XVII. stoljeće zbog nastojanja da ih se iluzionistički postavi u prostor, a dodatna potvrda da se radi o baroknom stoljeću jest povremeni pokušaj slikara da ruke ili dijelove odjeće likova prikaže izvan naslikanih okvira – želi predočiti dojam ulaska u stvaran prostor. Iz fruktona visi šipak ili morganj kao simbol jedinstva Crkve i grozd koji predstavlja krv Kristovu što dokazuje da je slikar ovih prizora bio svjestan ikonografije i simbolike koju ona predstavlja. Postoji mogućnost da je na ikonografiju utjecao upravo netko od župnika s kraja XVII. stoljeća, koji je za slikara mogao nabaviti i potrebne predloške. Evanđelisti su prikazani ikonografski točno svaki sa svojim atributom: sv. Luka s volom, sv. Matej s anđelom, sv. Ivan s orlom i sv. Marko s lavom iako je s posljednjim slikar imao problema u prikazu zoomorfnog simbola lava jer je to životinja koju zasigurno nije dobro poznavao, a kamoli vidio uživo. Evanđelisti su izvedeni nešto slabije od apostola u prizoru Rastanka, ali uz ikonografsku točnost ispod svakog je dodan i napis s imenom. Prikazi Srca Isusova, Srca Marijina i sv. Margarete na bočnim zidovima kapele su zasigurno kasniji rad nepoznatog slikara. Likovi na njima su znatno veći od ostalih i vjerojatno
su nastali nakon obnove kapele 1907. godine. Karakteristike tih figura su značaj crteža, pogotovo u prikazu glava i frontalnost tijela što podsjeća na popularne nabožne litografije s kraja XIX. i početka XX. stoljeća. Uz to, potvrdu datacije u početak XX. stoljeća pruža i činjenica da se taj motiv u ikonografiji počinje sve više koristiti počevši od druge četvrtine XVIII. stoljeća jer 1765. godine dobiva misu i oficiji, a još je dodatno potvrđen proglašavanjem općega blagdana Srca Isusova 1856. godine. Prizor Bičevanje Krista (slika 94.) smješten je u prirodu s okvirom omeđenim jednostavnom arhitekturom, a iznad scene također visi frukton. Stopala Krista, stopala dvaju mučitelja i ruka lijevog mučitelja koja je naslonjena na arhitektonski okvir iluzionistički su istaknuti, tj. nastoje ostvariti dojam kako izlaze iz slikanog prostora.
Specifičnost ovog prizora jest da mučitelji nisu prikazani kao rimski vojnici nego u suvremenim kostimima XVII. stoljeća, čime je autor oslika zasigurno htio približiti prizor običnom puku. Perspektiva i dubina prostora riješene su nešto lošije od prizora Rastanka apostola, najviše u načinu na koji su postavljene figure dvaju mučitelja. Desno od prizora Bičevanja Krista nalazi se prizor Krista u Getsemanskom vrtu gdje je Krist u poluprofilu prikazan u molitvi s pogledom uprtim u nebo. Vidi se nastojanje da se prikaže Kristova fizionomija ispod bogato naborane draperije iako to nije najuspješnije riješeno zbog neuvjerljivih proporcija Kristova tijela. Na samom vrhu apside nalaze se prikazi sv. Martina, Raspeća i sv. Katarine. Sv. Martin prikazan je u uobičajenoj ikonografiji za toga sveca, nalazi se na konju i s mačem siječe svoj plašt kako bi njime ogrnuo prosjaka. Opet su vidljivi problemi u rješenju dubine prostora i proporcija – figura sv. Martina veća je od konja kojeg jaše. Sv. Katarina prikazana je u frontalnom sjedećem položaju s krunom na glavi i svojim atributima mučeničkom palmom i kotačem optočenim oštricama.
Oltari i kipovi
Glavni oltar sv. Ivana Krstitelja potječe iz 1696. godine i sastoji se od dva kata sa zabatom na vrhu. Ima trinaest skulptura od kojih su njih osam smještene u vlastite niše. Na prvom katu oltarnoga retabla, koji je ujedno glavni, nalazi se pet muških skulptura u nišama. U sredini je najveća skulptura cijeloga oltara koja prikazuje sv. Ivana Krstitelja s križem u lijevoj ruci kako desnicom pokazuje na janje koje se nalazi podno njegovih nogu. S njegove desne strane nalazi se sv. Ivan evanđelist koji u lijevoj ruci drži knjigu te je prisutan njegov atribut orao koji mu je podno nogu. Pored skulpture sv. Ivana nalazi se sv. Zaharija odjeven kao starozavjetni svećenik s dvorogom mitrom i pastoralom u lijevoj ruci. U literaturi se smatra da je prvi, bradati svetac s lijeve strane središnjeg kipa sv. Ivana Krstitelja sv. Pavao iako postoji sumnja u identitet ovog sveca jer u ruci drži samo knjigu, a mača kao atributa sv. Pavla nema. Drugog bradatog sveca s lijeve strane Sanja Cvetnić (2005.) tumači kao sv. Tomu Becketa te naglašava kako je to iznenađujuće za ovu sredinu. Prikazan je kao biskup s mitrom i knjigom u lijevoj ruci i često je zamjenjivan sa sv. Nikolom. Na drugom (atičkom) katu oltarnoga retabla nalazi se pet manjih kipova. S lijeva na desno to su: Sv. Ana Trojna ( sv. Ana, s Marijom i malim Isusom u naručju), neznana svetica (možda sv. Katarina), Bogorodica s Djetetom (središnja skulptura, nešto veća od ostalih), neznana svetica (vjerojatno sv. Barbara) i sv. Elizabeta (majka sv. Ivana Krstitelja). Oltarni nastavak zaključuje zabat s reljefnim prikazom Boga Oca flankiranog s dva krilata anđela. Arhitektura oltara, tj. stupovi, gređe i oltarne stijene prekriveni su ornamentom pozlaćenog akantova lišća, a na stupovima su dodatno umetnute i karakteristične anđeoske glavice koje nam daju smjernicu glede autorstva ovoga oltara koji se pripisuje radionici Johannesa Komersteinera, odnosno njegovom sljedbeniku takozvanom Majstoru širokih usta.
Skulptura sv. Roka za oltar sv. Roka na strani Evanđelja nabavljena je tijekom obnove kapele 1907. godine. Laszowski i Barlè (1911.) navode da je zajedno sa skulpturom sv. Josipa nabavljena kod Tirolca Ferdinanda Stufflesera, ali za to nema potvrde u župnoj spomenici. Skulptura prikazuje sv. Roka u njegovoj karakterističnoj ikonografiji: odjeven je u hodočasničku odjeću sa školjkom na oba ramena (jakobska kapica), nosi štap u ruci i pokazuje na kužnu ranu na lijevom bedru. Podno nogu mu je njegov vjeran pratitelj pas. Sv. Rok smješten je u nišu koja je ukrašena rezbarenim akantovim lišćem. Zabat oltara je prekinut i tu se nalazi pločica s natpisom »S. ROK« iz koje izlaze zrake svijetlosti. Martina Ožanić (2017.) navodi da se po arhitektonskoj konstrukciji i motivu dijamanta na trabeaciji može datirati oltar u prvu polovinu XVII. stoljeća.
Na bočnom oltaru sv. Josipa na strani Poslanice skulptura sv. Josipa s malim Isusom u naručju znatno je manja od skulpture sv. Roka sa susjednog oltara. Nekoć se tu također nalazio kip sv. Josipa iz 1907. godine, ali je u međuvremenu ukraden. Nalazi se u niši retabla čiji je okvir ukrašen akantovim lišćem. Otvor niše flankiran je dvama stupovima s izrezbarenim motivima ljiljana, a na trabeaciji su ornamentalni motivi anđeoskih glavica. Oltar ima prekinuti zabat te se na tom mjestu nalazi pločica s natpisom »S. JOSIP« iz koje izlaze zrake svjetlosti.
Slike
Slika Uznesenje Marijino iz XVII. stoljeća nalazi se na strani Poslanice i prikazuje Uznesenu u svojevrsnoj aureoli od oblaka i umanjenim promatračima apostolima. Izrađena je u tehnici ulja na platnu. Ovaj prizor kao da upotpunjuje zidni oslik Rastanka apostola koji su neposredno prije posljednji put okupljeni upravo u prizoru Uznesenja Marijina. Signatura na slici »GREGORIUS ROBICH F. F.« svjedoči o naručitelju koji se spominje u crkvenim računima 1693. godine, ali ne i o autoru. Povjesničari umjetnosti upozoravali su na loše stanje ove slike, tako primjerice Đurđica Cvitanović (2008. [1974.]) upozorava: »Slika Majke Božje s Apostolima, potpisana od Jurja Robića, koji je spomenut 1693. u crkvenim računima, u tako je lošem stanju da se ne možemo snaći.« a Mirjana Repanić-Braun (1988.) piše: »Boja je napucala i ljušti se, a uočljiva su mehanička oštećenja platna.« Na sreću, slika je restaurirana i nedavno vraćena u kapelu.
Slika Oproštaj Krista od apostola također iz XVII. stoljeća prikazuje grupu u čijem je središtu Krist okružen dvanaestoricom apostola. Izrađena je u tehnici ulja na platnu. Iznad Krista je golubica Duha Svetoga iz koje izlaze svjetlosne zrake. Tijela figura su teške mase i krutih draperija, a slikar ih neuspješno nastoji pokrenuti ritmom različitih pokreta ruku u znak pozdrava.
Ikonografija sv. Josipa s djetetom Isusom postaje popularna u poslijetridentskom periodu kada sv. Josip preuzima dotadašnju Bogorodičnu ikonografiju koja uključuje prikaz Bogorodice s Isusom u naručju. Bogorodica u to vrijeme dobiva vlastitu ikonografiju poput Bezgrešnog Začeća, a sv. Josip je sve češće prikazivan s Djetetom u naručju s ciljem populariziranja tog sveca i nastojanja da mu se pripiše veća uloga od dotadašnje u kršćanskoj umjetnosti te se sada želi prikazati kao uzor kršćanskoga oca. Na slici u kapeli na strani Evanđelja Sv. Josip drži svoj simbol ljiljan u jednoj ruci, a u drugoj malenog Isusa, iznad njih se na oblacima nalaze dva anđela koja nose križ i kalež, kao simbole vjere, stup kao simbol postojanosti te vijenac kao simbol nebeske slave. Inače su ti simboli uobičajeni za ikonografiju arma Christi odnosno simbola Kristove muke. Ova slika je svjedočanstvo pučke umjetnosti s uzorom u gotičkom stilu s okruglim očima i zarumenjenim obrazima, ali i teških draperija i nezgrapnih masa tijela. Slikar pokušava prikazati dojam unutrašnjeg prostora smještajući figure unutar arhitekture, ali zatim povlači jasnu granicu tog unutrašnjeg prostora i krajolika na lijevoj strani slike i time gubi na realističnom prikazu i vjerodostojnosti što se tiče perspektive i dubine prostora. Na temelju formalnih karakteristika Mirjana Repanić-Braun (1988.) ovu sliku datira u drugu polovinu XVII. stoljeća.
Ulje na platnu koje prikazuje Raspeće potječe iz XVIII. stoljeća i nalazi se na strani Poslanice. Prizor prikazuje Krista na križu okruženog teškim i tamnim oblacima i sv.
Mariju Magdalenu koja mu pognuta premazuje noge pomašću, a pokraj križa se nalazi njezin atribut posude s pomašću. Ova scena se ne smatra tipičnom ikonografijom Raspeća jer je takav prizor karakterističan za ikonografiju u kojoj Magdalena pere suzama Kristove noge za vrijeme večere u kući farizeja Šimuna. Signatura »IACOBVS/ ROBICH/ F. F.« sugerira naručitelja Jakova Robić koji se spominje u crkvenim računima između 1721. i 1726. godine.
Prizor Sv. Juraj ubija zmaja iz prve polovine XVIII. stoljeća svjedoči tipičnoj ikonografiji sv. Jurja na konju kako ubija zmaja i nalazi se na lijevom zidu kapele. Sv. Juraj proporcionalno ne odgovara konju kojeg jaše i koji je manji od samog sveca te sam položaj sveca na konju sugerira čudnu torziju svečeva tijela. Signatura opet svjedoči o naručiteljima slike »GEORGIUS CATOLICH ET/ GEORGIUS CERNCO/ F: F:«.
Propovjedaonica
Jednostavna dvostrana propovjedaonica s prilaznim stubama nalazi se na lijevoj strani kapele. Na prednjoj strani je uklada sa slikom na dasci s prikazom Krštenja Kristova, iznad ovog prizora je naslikana anđeoska glavica s krilima. Na bočnoj strani je također slika na dasci unutar uklade s nepoznatim prizorom. Slikarske karakteristike i oblikovanje likova upućuju na kraj XVII. stoljeća, ali slike su izblijedjele i teško je točno odrediti razdoblje. Moguće je da se radi o propovjedaonici za koju je Đurđica Cvitanović (2008. [1974.]) spomenula da je bačena na tavan, a na kojoj su bile očuvane slike srodne ostalim slikama u kapeli.
Foto galerija: Valentina Radoš, svibanj 2017.
Crkva sv. Ivana Krstitelja
Temeljni kamen za izgradnju nove crkve sv. Ivana Krstitelja u Buševcu, blagoslovio je 1996. godine zagrebački nadbiskup i metropolit Franjo Kuharić. A nedjelja, 22. listopada 2000. godine, povijesna je za Župu Pohoda Blažene Djevice Marije, a posebno za žitelje mjesta Buševca. Te sunčane nedjelje blagoslovljena je u Buševcu nova crkva sv. Ivana Krstitelja, u ozračju topline i zajedništva koje se moglo vidjeti na licima okupljenih vjernika. Pomoćnog biskupa zagrebačkog, msgr. Josipa Mrzljaka, koji je vodio misno slavlje, pozdravio je organizator izgradnje župnik Đuro Sabolek.
Foto galerija: Mladen Štuban
