U svete dane pred Božić imali smo posebnu čast razgovarati i pobliže upoznati dobru dušu Rakitovca, gospođu Branku Tačković, rođenu Lučić. U trećem tjednu došašća pristala je podijeliti s nama svoje dosadašnje životno iskustvo i posvjedočiti svoju žarku vjeru.
Rečenice koje je ponavljala nekoliko puta i koje su ostale kao najupečatljivije tijekom cijelog našeg razgovora glasile su: „Na svemu sam najviše zahvalna dragome Bogu jer bez Njega ništa od toga ne bi bilo moguće!“ i „Najbolje da drugi govore o meni tko sam ja!“
– Rođena sam 15. kolovoza 1951. godine na blagdan Velike Gospe u Kučama. Rodila sam se kao dar mojoj mami, koja je bila jako pobožna, i mnogim drugima. Imam dvije sestre, Mariju i Katicu, i dva brata, Antuna i Stjepana. Sestre su i danas žive, a braća nažalost nisu. Potječemo iz plemenite obitelji Lučić iz Kuča. Djedov brat bio je Franjo pl. Lučić, skladatelj, orguljaš, glazbeni pedagog i župan Plemenite opčine turopoljske, zaslužan za gradnju škola, čitaonica, ciglane… Njegovim poticajem i zaslugom iz obitelji je proizašlo desetak prosvjetnih djelatnika. Cijela moja obitelj voljela je pjevati. Tata je svirao klarinet u limenoj glazbi, brat Antun svirao je saksofon, a mama je vodila pjesmu u kapeli Svetog Fabijana i Sebastijana u Kučama. Ja sam već u prvom razredu osnovne škole na natjecanju „Mikrofon je vaš“ osvojila prvu nagradu s pjesmom „Tata, kupi mi auto“. Danas još uvijek pjevam u zboru Svete Cecilije u Vukovini, u HPD-u Kučani u Kučama, vodim pjesmu u kapelici Sv. Petra i Pavla u Rakitovcu, gdje sam zvonarica, i povremeno pjevam na vjenčanjima.
Još kao dijete voljela sam cvijeće. Na putu do moje škole u Vukovini bilo je križno drvo, zvali smo ga Poljski Isusek. Njega sam kitila cijelo vrijeme svog školovanja. U vrijeme moje mladosti u Kučama bila je časna sestra Antonina Hrvačić. Ona je bila časna u Lužnici kod Brdovca, ali je zbog bolesti svoje majke došla živjeti u Kuče. Okupljala je svu školsku djecu, a mi smo joj pomagali kititi kapelicu, zatim smo pjevali i igrali se – predivna uspomena.
Završila sam srednju arhitektonsku školu u Zagrebu. Zaposlila sam se u komunalnom poduzeću u Velikoj Gorici. Udala sam se 1973. godine za Franju Tačkovića u Rakitovec i rodila dva sina, Izidora i Marka. Marko se oženio i sa suprugom Angelinom ima sina Pavla, oni žive u Zadru. Suprug Franjo napustio nas je 2017. godine.
Život je, kako bi rekli, normalno i lijepo tekao. U kući nas je tada bilo devetero, a Izidor je bio deseti. No, Bog je imao drugačije planove. Nakon rođenja drugog djeteta, Marka, razboljela sam se. U tri i pol mjeseca izgubila sam 26 kg i potpuno prestala jesti.
Kad je doktor Marko Radić vidio nalaze, rekao je da je to disfunkcija bubrega i poslao me u bolnicu na Sveti Duh u Zagreb. Tamo sam napravila nove nalaze, i doktor primarijus Molnar rekao je da ću za dva mjeseca završiti s uremijom. A mužu je rekao da bi to moglo biti za dva tjedna ili čak za dva dana. Još je dodao da će mi, s obzirom na to da sam mlada mama, osigurati bubreg za dijalizu. To je bio strašan šok. Nisam mogla vjerovati, pa smo probali i u drugoj bolnici. U Vojnoj bolnici potvrdili su dijagnozu, ali nažalost nisu mogli osigurati bubreg za dijalizu, pa sam nastavila liječenje na Svetom Duhu. Nisam osjećala fizičku bol, bila je to neopisiva duševna bol i strah od smrti. Suze su bile nezaustavljive. Izidoru je bilo šest godina, a Marku nepune dvije. Oni su tako trebali majku, a ja sam bila nemoćna da im odgovorim na njihove životne potrebe. Svaki pogled na njih bio mi je poticaj da se svim silama borim za život i zdravlje. Bilo je to najteže i najtužnije razdoblje mog života.
Moja mama bila je vjernica. Došla je k meni u bolnicu i rekla sam joj da nisam dobro. Nisam joj rekla da su me otpisali, nego samo da ću morati ići na dijalizu, a sutra idem na biopsiju. A ona mi veli: „Branek, ne peš ti ni na dijalizu ni na biopsiju. Dala sam svetu misu, a časne iz Brezovice mole za tebe!“
I došlo je jutro. Nakon vizite čekala sam biopsiju. Sat vremena trajao je konzilij i jedna sestra mi je šapnula: „Meni se čini da vi nećete ići na biopsiju!“ Prvo su mi u glavi odzvonile mamine riječi. Tada je doktor izašao iz sobe i rekao da su moji bubrezi u tako lošem stanju da bi ih biopsija raskrvavila i bili bi gotovi. Sve su mi lađe potonule. Otpustili su me iz bolnice, a dijaliza bi počela ako preživim.
Za Ivanje, u lipnju 1981. godine, počela su ukazanja u Međugorju. Naš tadašnji župnik Slavko Šagud, još s dva župnika iz Zagreba, organizirao je hodočašće u Međugorje. U rujnu 1981. prisustvovali smo svetoj misi i dobila sam bolesničko pomazanje. Samo smo ušli u crkvu i tamo prenoćili. Nije se smjelo ići ni na Križevac ni na Podbrdo.
Na povratku iz Međugorja, kad sam otišla na kontrolu i napravila nove nalaze, primarijus Molnar pogledao je nalaze i povijest bolesti, ali ništa mu nije bilo jasno. Nalazi su bili u redu. Onda je rekao da sada mogu pojesti šniclu i popiti čašu vina.
Od tada su prošle 43 godine i sada je Međugorje priznato za hodočašćenje. Povodom mog čudesnog ozdravljenja poslala sam pismo Dragoj Gospi i Kraljici Mira, koje je objavljeno u časopisu Glas Mira iz Međugorja. Također sam bila kod gospodina Božidara Prosenjaka, koji je to objavio u Glasniku Srca Isusova i Marijina pod naslovom “Najbolniji dani mojega života”.
Osim mog ozdravljenja, doživjeli smo i duhovna ozdravljenja. Moj suprug redovito je išao na svete mise i do zadnjeg dana ostao Bogu vjeran. Za njegovo obraćenje Bog mu je, nakon nekog vremena, dao križ u obliku rana na rukama i stopalima do gležnja. Devet dana bio je u bolnici, a ništa nije ukazivalo na poboljšanje. U to vrijeme trajala je devetnica povodom stogodišnjice rođenja blaženog Alojzija Stepinca. Išao je u bolnicu na misu, a tamo je svirala časna sestra. Nije išao na večeru, samo da bude što duže u crkvi.
Ujutro, na samu stogodišnjicu rođenja blaženog Alojzija Stepinca, probudio se očišćen od svih rana, kao mala beba. To je doživio. Kada je došao iz bolnice, donio je note pjesama koje su tamo slušali. Jedna od njih bila je i „Majčice draga, ljudstvo te moli, svrni svoj pogled na zemlju boli!“ Tada me zamolio da to dam gospodinu Branku Pucekoviću da proba odsvirati te pjesme. Gospodin Branko rekao je: „Reci Franji da dođe gore, nek i on s nama pjeva!“ I kada je Franjo došao na kor, Branko je rekao: „Opa, mi smo sad mješoviti zbor!“ To je samo jedan primjer gdje nam je pomogao blaženi Alojzije Stepinac.
Radila sam u Velkomu na priključcima i cijeli sam život na poslu i u Župi svjedočila svoje ozdravljenje. Članica sam zbora Sv. Cecilije u Vukovini i HPD-a Kučani, a još uvijek sam zvonarica u Rakitovcu, pa sam uglavnom tu nedjeljom na misi. Na svetkovine idem u Župnu crkvu. Nakon što je zbor iz Mraclina prestao pjevati i kad je došao Branko Puceković, tada sam se aktivnije uključila. Tada je došao župnik Đuro Sabolek. 37 godina sam vodila brigu o čišćenju župne crkve PBD Marije u Vukovini i o cvijeću kad je Rakitovec bio na redu. Zvonarica sam u Rakitovcu već 26 godina.
Veza s Karmelom traje još od moje pokojne majke, koju je pokojni župnik Makarević zamolio da prikuplja darove za Brezovicu. Tada joj je rečeno da se od svake kuće ne smije uzeti više od jednog jaja, šake brašna, žlice šećera, jer su ljudi bili jako siromašni i nisu imali za život.
Na Prvoj Svetoj Pričesti, između ostalih, bila je s nama i časna Ilijana iz Brezovice – Ankica Cvetnić iz Mraclina, koja je do prije godinu dana bila časna majka u tom Karmelu. Bila sam prisutna i na njezinoj svečanosti kada je odlazila u Karmel.
Do današnjih dana redovito se dopisujem s njima, šaljemo čestitke povodom blagdana ili karmelskih svetaca. Zadnji naš susret ove godine bio je razgovor i zamolba za molitvu Gospi Karmelskoj za jedno dijete s tumorom na mozgu. Časne su molile i sve je bilo u redu, no sada se, nažalost, bolest ponovila i potrebno je izmoliti nove milosti. Kao i u ostalim mjestima naše župe, svake jeseni kod mene se prikupljaju plodovi naših vrtova i polja, namirnice i higijenske potrepštine za potrebe Karmela.
Imam mnogo svetih knjižica, pa kad jednu otvorim, slučajno, gdje mi se otvori, otvori mi se sveta Mala Terezija. Kako je televizor bio upaljen na Laudato TV, čujem: “Danas je blagdan svete Male Terezije!” Zatim me nazvala jedna gospođa iz Rakitovca i zamolila me da otključam kapelicu sv. Petra i Pavla će doći jedan mještanin Rakitovca vidjeti što se dogodilo sa zvonima koja nakon nevremena nisu radila dva mjeseca. Popravak je bio jako skup pa samo odustali od toga. On ode gore u toranj, a ja u međuvremenu molim Malu Tereziju da mu pomogne popraviti zvona. Izmolim cijelu krunicu. Odmah nakon toga majstor kaže: “Probajte sada, hoće li zvoniti.” Probam jedno zvono, zvoni. Probam drugo, zvoni. Probam oba istovremeno, zvone. Jasno mi je da sveta Terezija mnogima pomaže, ali baš na moj zahtjev? Tko sam ja? Da bi nakon deset dana, 3. listopada, dobila pismo iz Brezovice: “Dok ti privodiš ljude na Božje staze, mi molimo za tebe! I Ti ćeš, na svoj način, danas živjeti poslanje sv. Male Terezije koja je željela u srcu Crkve biti ljubav i svoj život darovati Isusu za duše.” Znači, stalno sam u njihovim molitvama, a to pismo je pisano isti dan kad je i zvono popravljeno, a popravak nije koštao ništa.
Kao da je došla punina vremena s 85. godišnjicom Karmela u Brezovici i 43. godišnjicom priznanja ukazanja u Međugorju.
Nakon divnog druženja i razgovora punog emocija, gospođa Branka zahvalila je svim dobrim ljudima, župljanima i mještanima Rakitovca i Turopolja koji su je podržavali na mjestu zvonarice. Od srca je svima zaželjela obilje zdravlja i Božjeg blagoslova u 2025. godini te završila stihom jedne pjesme: ‘U tvojoj ruci, Bože, sudbina leži moja, dok ti uza me stojiš, pred kim da strepim ja?’
Mi smo za kraj odvojili manji dio lijepih pjesama, pisama i želja kojima se priključujemo. Uputili su joj to mnogi prijatelji, poznanici i dobri ljudi koji ‘žele da i dalje pjeva svojim bistrim, zvonkim i anđeoskim glasom, da živi daleko od bola, da joj život bude pun radosti i da u ovom čudnom svijetu pronađe kutak raja!’
