Objavila Verica Josić, 21. siječnja 2025.
– Draga braćo i sestre, danas slavimo zaštitnike kapele u Kučama – dvojicu učenika iz prvih stoljeća kršćanstva, sv. Fabijana i sv. Sebastijana.
I mogu reći kako se na poseban način u ovoj lijepoj kapeli, kroz cijeli dan, može čuti zadivljujući molitveni zaziv: “Sv. Fabijane i Sebastijane, molite za nas.” Crkva je u prvim stoljećima imala mnogo mučenika, a kršćani su bili progonjeni samo zato što su kršćani. Mučenici su ljudi duboke vjere, dubokog iskustva Boga, i upravo tu leži izvor njihove vrijednosti, neustrašivosti i snage.
To je ono što njihovi mučitelji nikada nisu mogli razumjeti, i zato su se čudili kako se kršćani ništa ne boje – ni mučenja, ni smrti. Kada su kršćanima tog vremena, u zamjenu za smrt i mučenje, nudili da odaju počast poganskim rimskim bogovima, oni bi jasno rekli: “Ja to ne mogu učiniti jer sam kršćanin.”
Oni su izjavili rečenicu “Ja sam kršćanin”, a za prve kršćane to je doista bilo i ime i prezime, i državljanstvo, i obiteljska pripadnost. U prisjećanju svetih, mi danas čujemo ove riječi. Njihov život nam je primjer, njihov zagovor pomoć, a zajedništvo s njima izvor pravog bratstva.
I upravo tu je sažet smisao slavlja svih svetih. Imamo ih kao primjer da je kršćansko življenje itekako moguće, bez obzira na poteškoće i ljudske slabosti, jer nas oni ne ostavljaju samima. Oni su naši najbolji prijatelji i zagovornici.
Ova današnja zidana kapela sv. Fabijana i Sebastijana izgrađena je na mjestu starije drvene kapele koja je početkom 20. stoljeća bila porušena, i ove godine slavimo 114 godina postojanja ove kapele u Kučama. Glavni drveni oltar kapele sv. Fabijana i Sebastijana, na koji nam je danas usmjeren pogled, potječe iz 1697. godine. Danas slavimo dva velika uzora vjere, koji su znali sve staviti u Božje ruke i koji su bili sposobni vjerovati Bogu u teškim i bezizlaznim situacijama.
Sv. Fabijan i sv. Sebastijan stavljeni su u kalendaru na isti dan, zato što su im nebeski rođendani upravo tog istog dana, 20. siječnja. Oni su prihvatili Isusa i njegovu radosnu vijest svim srcem, i bili su spremni čak dati i svoj život. Tko je bio sv. Fabijan? Bio je poganin, kasnije se obratio na kršćanstvo i postao 20. papa po redu nakon sv. Petra. 14 godina je upravljao Rimskom crkvom u teškim vremenima progona kršćana. Prema predaji, bio je uhvaćen, zatvoren, i ostavljen da umre bez hrane i vode. Bilo mu je ponuđeno da se odrekne Isusa, ali on je to odbio. Sve se to događalo za vrijeme cara Decija, oko 250. godine. Drugi mučenik, sv. Sebastijan, rodio se u kršćanskoj obitelji. Bio je odgajan u kršćanskom duhu. Studirao je u Milanu, a potom završio u vojnoj službi, gdje je napredovao do višeg časnika. Car Dioklecijan postavio ga je na čelo svoje dvorske garde s zadatkom čuvanja cara. Kada je Dioklecijan započeo progon kršćana, Sebastijan je želio spasiti kršćane. Bio je brzo otkriven i car, razočaran što je njegov visoki časnik kršćanin, predao ga je sucima na mučenje. Prema predaji, vezali su ga za stablo i gađali strelicama, tako ga usmrtivši. Sv. Ivan Pavao II. u svom apostolskom pismu upućenom cijeloj Crkvi na pragu trećeg tisućljeća, piše: “Crkva je u svojim učenicima uvijek otkrivala sjemenje života. Krv mučenika je sjeme kršćana.”
Taj glasoviti zakon izrekao je Tertulijan, i pokazuje se uvijek istinitim kroz povijest. Neće li biti isto tako i za stoljeća i tisućljeća koja dolaze? Možda smo previše naviknuti na mučenike u pomalo dalekim pojmovima, gotovo kao da se radi o nekoj kategoriji prošlosti. Jubilejski spomen otvorio je iznenađujuće prizorište, pokazujući naše vrijeme izrazito bogato svjedocima koji su, na ovaj ili onaj način, znali živjeti Evanđelje u prilikama neprijateljstva i progona, često dajući najuzvišeniji dokaz – krv.”
Tako je rekao sv. papa Ivan Pavao II. Danas živimo u vremenu u kojem čovjek vapi za nebeskim vrednotama. Čovjeku kao da danas nedostaje duhovno bogatstvo. Ima bezbroj situacija u našem životu kada mislimo da je sve izgubljeno, ali Bog je uvijek uz nas. Ako se dogodi da nam ne ide onako kako smo željeli, tada ne smijemo klonuti duhom, nego upravo tada trebamo imati povjerenja u Boga. Živjeti svoju vjeru nikada nije bilo lako. Danas je to vrlo teško. To znači plivati protiv struje, odbijati ideje koje nas okružuju, izložiti se raznim poteškoćama, pa čak i opasnosti da mnogo puta ne budemo shvaćeni i odbijeni.
Ali bez obzira na sve, kršćanin se uvijek mora sjećati da je Isus Krist na njegovoj strani. Dok danas razmatramo sv. Fabijana i sv. Sebastijana, možda je dobro da se svatko od nas upita: Da li u današnjem vremenu, poput njih, znamo svjedočiti svoju vjeru? Vjera nas poziva da jasno naviještamo istinu evanđeoske ljubavi, uvijek bez straha, bez prešućivanja, bez popuštanja svjetovnim uvjetovanjima.
Naš vjernički odnos prema Bogu često puta remete mnoge smetnje, a jedna od njih je ono što bismo uvijek rado imali, a nerado se toga odričemo – materijalna dobra, bogatstvo i sigurnost koju s njim osjećamo. Mnogi ljudi u tome vide najvišu vrijednost i smisao svog života.
Čak misle da se time sve može kupiti. Materijalna dobra mogu biti zapreka ostvarenju punog vjerničkog odnosa s Bogom. Ono najvrijednije se ne može kupiti, ono se daruje – to su ljubav, povjerenje i prijateljstvo. Bog nas sve treba i sa svakim od nas ima određeni plan i zadatak. Svakog pojedinca pozvao je na određeni zadatak, koji može izvršiti jedino on.
Postoji priča koja kaže: svakog jutra u jednom malom, bogatom kraljevstvu, prosjak bez riječi donosio je kralju uvijek jednu jabuku i onda bi otišao. Kralj, koji je bio navikao primati skupocjene darove, volio se narugati na račun prosjaka kada bi ovaj otišao. I svi na dvoru oponašali su kralja, jer ne bi bilo prikladno ne postupati ili ne misliti kao kralj. Ali prosjak se nije obeshrabrio, svakog jutra iznova je dolazio i u kraljeve ruke stavljao svoj dar. Iako mu je već dosadilo, kralj je uvijek primao taj dar, s osmijehom ga odlagao u jednu košaru. Ona je već bila krcata, i jedva je mogla primiti svo voće koje je prosjak svakog jutra donosio s ljubavlju, pažnjom i strpljenjem. Jednog dana kraljev najdraži sluga uzeo je jedan komad tog voća i zagrizao ga. I onda ga je odmah bacio pred kraljem, a kralj je sada u čudu gledao usred jabuke dijamant. Istog trena naredio je da se otvori svo voće koje je bilo nagomilano u košari, i u svakoj jabuci našao je dijamant. Još uvijek u čudu, kralj je dozvao neobičnog prosjaka i zatražio objašnjenje. Prosjak je ovako odgovorio: “Donosio sam vam ove darove da shvatite kako vam život svakog jutra nudi poseban dar na koji vi zaboravljate radi silnog bogatstva koje vas okružuje. Taj dar je svaki novi dan koji započinje.”
Draga braćo i sestre, i danas pod ovom svetom misom je prilika da i mi malo drugačije gledamo na sebe i oko sebe. Da se ponovno približimo onima kojima smo možda postali daleki. Da pružimo ruku onima kojima smo je možda uskratili. Da ponudimo ljubav umjesto mržnje onima koji su nam možda nanijeli zlo. Da vratimo osmijeh na lice ako smo dosad bili tužni. Ali ono što je najvrijednije, da ponovno vratimo obiteljsku molitvu u svoje obitelji. Da se vratimo k stolu Euharistije. I da vratimo svetost svome životu. Draga braćo i sestre, mnogi mučenici koji su u svom životu podnijeli mučeništvo radi vjere u Isusa Krista, trebaju nam osobito biti primjer kako se pripadnost Kristu svjedoči i živi. Zato nas Isus poziva da se ne bojimo govoriti istinu i navješćivati Radosnu vijest. Jer kada čovjek upozna istinu, tada je treba prenositi ne samo riječima, nego to pokazati i djelima. Zato nas i danas sveti Fabian i Sebastian potiču da budemo uvijek spremni čuvati najvrijedniju blagu našeg srca i života – vjeru i ljubav u Isusa Krista.
Slijediti Gospodina i njegove Evanđelje, ali i biti spreman dati sve za Boga, pa čak i svoj život. Zato neka nam primjer pape svetog Fabijana i vojnika svetog Sebastijana bude putokaz kako slijediti uvijek dobrog pastira i ostati vjerni Bogu i Crkvi u svim okolnostima života. I ono što nam ovaj današnji spomen poručuje, da ne budemo na strani onih koji odapinju strelice zloće prema ljudima, nego na strani Isusa koji je imao ljubavi za svakog čovjeka. Vojnici su svetog Sebastijana zbog njegovog kršćanskog života htjeli ubiti strelicama, ali u tome nisu uspjeli jer se Sebastian oporavio nakon toga. Molimo ove svete mučenike, zaštitnike ovog mjesta Kuče, da kod Boga zagovaraju sve nas, osobito naše bližnje, posebno one koji u ovom trenutku trpe i pate, koji su bolesni i sami, možda i sami u svom domu, a možda i u bolnici, da u svojoj patnji dožive ono iskustvo Boga koje su doživjeli upravo sveti Fabijan i Sebastian u svom mučeništvu.
A Blažena Djevica Marija, neka bude ona koja će nas i dalje voditi. Svojom molitvom i svojim zagovorom, do Isusa Krista koji živi i kraljuje u vijeke vjekova. Amen.” – zamolio je u svojoj jučerašnjoj propovijedi vlč. župnik Siniša Hegedušić.
Foto i video galerija: Verica Josić
