Prvoga dana studenog svake godine svečano slavimo svetkovinu Svih svetih. Na ovaj poseban dan slavimo samu svetost, slavimo život i život u Bogu koji nema kraja. Među bezbrojnim svetima nalaze se i naši dragi djedovi, bake, roditelji i prijatelji koji su u tišini svojih životnih ruku držali krunicu. Naše su nas bake strpljivo učile prve znakove križa, dok su drugi dragi ljudi tiho živjeli i svjedočili svoju vjeru. Svetopisamska Katarinina i Sionska predaja podsjećaju nas na dvostruku krunu – onu od trnja na zemlji i onu od zlata koja nas čeka u vječnosti.
Isus nam u svojim blaženstvima ostavlja predivan putokaz života, ne nazivajući blaženima one koji sve imaju u izobilju, već siromašne, gladne i progonjene. Zato se u teškim životnim prilikama i pod teretom neočekivanih križeva nikada ne trebamo predavati niti previše prigovarati. Umjesto toga valja ponizno zamoliti za zagovor sve svete da nam udijele milost i hrabrost na našem životnom putu. Dok s ljubavlju i ponosom spominjemo imena naših pokojnih, prisjećamo se onih dobrih duša koje su svojom žrtvom uljepšale naš sadašnji život. Crkva nas pozvanja da promatramo duše u nebu kako bismo i sami već ovdje na zemlji počeli živjeti vrijednosti koje vode k vječnoj sreći.
Na blagdan Svih svetih na poseban i dubok način razmišljamo o zagrobnom životu te se pitamo što nas točno čeka nakon naše zemaljske smrti. Dok kao kršćani živimo ovdje na zemlji, često se s pravom pitamo živimo li svoj život onako kako je to Bogu uistinu milo i pravedno. Crkva nas uči da postojimo u tri dimenzije zajedništva: kao putujuća Crkva na zemlji, trpeća Crkva u čistilištu i proslavljena Crkva u nebu.
Svi sveti koje danas radosno slavimo jesu duše koje su svoje životne staklenke napunile savršenim i ispravnim redoslijedom. Profesorova poučna zgoda s velikom staklenkom, kamenjem, šljunkom i pijeskom slikovito nam pokazuje kako u užurbanom životu često gubimo iz vida ono što je najvažnije. Ako u staklenku našega života prvo ne stavimo velike i bitne stvari poput Boga, vjere i obitelji, lako je zatrpamo nevažnim sporednim sitnicama. Bog ne želi mijenjati našu jedinstvenu osobnost niti nam želi oduzeti slobodu, već nam daruje priliku da sami izaberemo dobro. Mnogi velikani duha iz povijesti Katoličke Crkve imali su snažne i osebujne temperamente, ali su uz Božju pomoć ostvarili svetost. Zato nam sveti i blaženi uzori iz naše prošlosti neprestano poručuju da je svatko od nas pozvan dosegnuti vječnu radost u nebu. Neka nam stoga ovaj blagdan bude poticaj da otvorimo svoja srca i hrabro koračamo putem svetosti, dobra i međusobne ljubavi.
U svojem obraćanju vjernicima rekli su župnik Siniša Hegedušić i kapelan Marko Šimundić.
Foto galerija: Zvonimir Šafar
