Tekst i foto: Verica Josić
Na 21. nedjelju kroz godinu u središtu liturgijskog slavlja bilo je pitanje koje Isus upućuje svojim učenicima: „A vi, što vi kažete, tko sam ja?“ U svojoj propovijedi vlč. don Marko Šimundić istaknuo je kako je to pitanje upućeno svakome od nas. Ne samo apostolima nekoć, nego svakom čovjeku danas: Tko je Isus za mene? Što Isus konkretno znači za moj život?
Isus je u svoje vrijeme bio nevjerojatna pojava. Njegova su se djela i riječi brzo širili među ljudima. Nije bilo mobitela, interneta, društvenih mreža, novina ni portala – sve se prenosilo usmenom predajom. Ljudi su govorili o njegovim čudesima i njegovu nauku, pa su ga jedni smatrali Ivanom Krstiteljem, drugi Ilijom, a treći nekim od proroka. No Isusu nije bilo dovoljno čuti što o njemu misle drugi. „A vi, što vi kažete, tko sam ja?“
Don Marko podsjetio je da se isto događa i danas. Mnogi ljudi Isusa smatraju povijesnom osobom, velikim moralnim učiteljem, mudrim i karizmatičnim čovjekom. Ali ostaje pitanje: što to znači za moj život? U Hrvatskoj se velik broj ljudi izjašnjava kršćanima, no pitanje vjere ne završava na tome kako se deklariramo. Važno je što naša vjera znači u svakodnevnom životu. Isus nas osobno pita: „Tko sam ja za tebe?“ To je pitanje koje svatko treba sam sebi postaviti u tišini, u molitvi i sabranosti. Isus je rekao: „Ja sam put, istina i život.“ Ako je Isus moj put, kojim putem idem? Je li to put koji je Bog zacrtao za mene? Ako je Isus moja istina, po kojoj istini oblikujem svoj život – po Evanđelju i kršćanskom moralu ili prema istinama svijeta koji me okružuje? Ako je Isus moj život, je li on doista središte moga života? Odgovor na pitanje tko je Isus za mene neće dati samo naše riječi. Odgovor će dati naš život. A kada čovjek otkrije tko je Isus, tada počinje otkrivati i tko je on sam.
Petar je na Isusovo pitanje odgovorio: „Ti si Krist, Sin Boga živoga.“ A Isus mu odmah govori tko je on: „Ti si Petar – stijena.“ Don Marko istaknuo je kako je upravo u tome jedna od najljepših poruka Evanđelja. Petar je znao svoje slabosti. Znao je da je zatajio Isusa i da nije uvijek bio hrabar. Ipak, Isus u njemu ne vidi samo ono što je Petar tada bio, nego ono što može postati ako se potpuno preda Bogu. Bog ne gleda samo naše slabosti i grijehe. On vidi ono što možemo postati ako mu se predamo.
Isus kaže: „Na toj stijeni sagradit ću Crkvu svoju i vrata paklena neće je nadvladati.“ Don Marko podsjetio je da Crkva nisu samo zidovi crkve u kojoj se okupljamo. Crkva smo mi. A kada sve ogolimo, mi smo zajednica grešnika. U toj zajednici nema savršenih ljudi – od svećenika do svakoga pojedinog vjernika. „Nisam od nikoga bolji zato što nosim ovu halju“, rekao je don Marko govoreći i o sebi kao svećeniku. „Ispod ove halje može se svašta skrivati.“ Kroz povijest Crkve događale su se velike slabosti i ljudski grijesi, ali njezina povijest svjedočanstvo je da Crkvu ne drže ljudi, nego Bog. Kada bi se jedna tvrtka vodila onako kako se ponekad vodi Crkva, rekao je slikovito, možda bi propala za manje od 24 sata. Ali Crkva traje dvije tisuće godina jer je Bog taj koji je drži. Mnogi su je kroz povijest pokušavali uništiti – različiti totalitarni režimi i progonitelji. Oni su propadali, a Crkva je ostajala.
Don Marko se poslužio slikom svoda. Svod se ne može lako srušiti pritiskom izvana. Što ga više pritišćeš izvana, on može postajati još čvršći. Ali svod se može srušiti iznutra. Tako je i s Crkvom. „Crkva se može uništiti samo iznutra.“ A tko je može rušiti iznutra? Mi, njezini članovi, svojim životom i svojim svjedočanstvom. Zato se svaki kršćanin treba pitati: Jesam li svojim životom svjedočanstvo ili antisvjedočanstvo Evanđelja? Gradim li Crkvu ili je svojim postupcima rušim?
Don Marko posebno je podijelio osobno iskustvo povezano s crkvom u Vukovini. Kada je prvi put došao u Vukovinu i vidio prekrasno oslikanu unutrašnjost crkve, pažnju mu je privukao lik Jude Iškariotskoga. Njegova se slika nalazi iza leđa vjernika, iznad kora, s lijeve strane, a odmah do njega nalazi se slika svetoga Petra. Za don Marka ta je blizina dviju slika snažna poruka. Tijekom pretvorbe, dok podiže Kristovo tijelo i krv, pred sobom u pozadini vidi Judu i Petra. I tada se svaki put pita: „Da li moj život kao svećenika više sliči Judi ili svetom Petru?“ I Petar je bio grešan. I on je zatajio Isusa. Ali Petar se zbog toga kajao i vraćao Kristu. Zato je to pitanje upućeno svakome od nas: Jesmo li, unatoč svojim slabostima, sposobni reći Isusu: „Ti znaš da te volim“? Ili naše srce postaje hladno, prazno, proračunato i udaljeno od Boga?
Na kraju Evanđelja Isus Petru govori: „Tebi ću dati ključeve kraljevstva nebeskoga.“ Don Marko podsjetio je na poznatu sliku Crkve kao lađe spasenja. U Crkvu ne dolazimo zbog ljudi. Ne dolazimo zato što nam je neki svećenik simpatičan, mlad ili nam se sviđa njegov način govora. Ne dolazimo ni zbog toga da nas drugi vide. U crkvu dolazimo kako bismo se susreli sa živim Bogom. Crkva je majka koja nas je krštenjem rodila, koja nas svojim naukom hrani i koja nam, poput majke, ponovno pruža oproštenje kada padnemo. Zato, bez obzira na ljudske slabosti i pogreške njezinih članova, ostajemo dio Crkve jer znamo da je Bog taj koji je drži.
Na kraju propovijedi don Marko pozvao je vjernike da budu autentični vjernici. Ne samo kršćani na papiru, nego ljudi čiji će život pokazivati kome pripadaju. Jer pitanje „Tko je Isus za mene?“ nije pitanje na koje trebamo odgovoriti samo riječima. Na njega svakoga dana odgovaramo svojim životom – svojim odnosom prema Bogu, obitelji, bližnjima, Crkvi i svakom čovjeku kojega susrećemo. Ako doista upoznamo Isusa, počet ćemo otkrivati i tko smo mi. A tada ćemo moći drugima, osobito novim generacijama, prenijeti ono najvažnije – riječ Evanđelja i radost spasenja.
„Budimo autentični vjernici.“
Amen.
