Objavljeno 13. kolovoza 2017. godine
Bliži se Velika meša, u tijeku je devetnica koja već godinama u ovo doba okuplja Mraclince u poslijepodnevne pohode Majci Božjoj Vukovinskoj, kako po domače zovemo našu župnu zaštitnicu. Vjerojatno se putem do Vukovine mnogi zapitaju kako je, i kada, ovaj oblik pučke pobožnosti dobio našu vlastitu inačicu? Oni mlađi to ni ne mogu pamtiti, ali oni koji su od prvoga dana u romarskoj koloni – poput Barbare Kovačić – rado će se prisjetiti samih početaka.
– Za mene su naša hodočašća Gospi Vukovinskoj neodvojiva od uspomene na moju tetu, Barbaru Galeković, Barek Dušekovu, Filčekovu sestru, kako je mnogi bolje pamte. A i u Zagrebu sigurno još ima onih koji pamte njen štand s rukotvorinama na Dolcu. Sjećam se dobro, to su još bile ratne godine, poduzeća propadaju, živi se teško, vidimo da bez pomoći odozgor ne bu išlo…
I, što se dogodilo?
– Moja teta Barek, tad već bolesna, u ljeto 1993. pozvala me k sebi i predložila da sastavimo jedan dopis, namijenjen svim Mraclincima, kojim ih pozivamo da se pred Veliku mešu okupimo u trodnevnicu Majci Božjoj Vukovinskoj. Ja sam taj poziv stavila na papir i po tetinoj namisli zalijepila ga na naš dućan.
Je li bilo odziva?
– I te kakvoga! Skupilo se između sto i stopedest ljudi. Bili su s nama i župnik Đuro Sabolek i naš mraclinski svećenik vlč. Vlado Cvetnić. Ali, eto, tu se već dvadeset i četiri godine i danas mnogih iz te prve hodočasničke kolone više nema među nama.
Teta Barek nije išla s vama?
– Na žalost, ona to zbog bolesti više nije bila u stanju. Još kao mala doživjela je tešku povredu koja ju je obilježila za cijeli život tako da joj zdravlje nikad nije bilo naročito. Ali, cijeli je život bila velika poklonica naše vukovinske Majke, voljela je uređivati i ukrašavati župnu crkvu, osobito cvijećem i rado je po Mraclinu, kod domaćica koje su uzgajale cvijeće, skupljala kitice za oltar. Ali, te devedeset i treće svaku bi me večer trodnevnice nestrpljivo dočekivala s pitanjima: Kak je bilo? Kak je prešlo? Kuliko je bilo?
Doživjela je i drugo hodočašće?
– Je, samo to ju je držalo na životu ’94. godine. Da opet čuje kak su se Mraclinci zaputili prema Vukovini. Ja sam joj opet podnosila opširne izvještaje svake večeri i tako je, dva dana poslije Velike Gospe, 17. kolovoza, mirno sklopila oči. Zato je meni ovo naše hodočašće neodvojivo od uspomene na moju tetu Barek i na onaj čas iz ljeta ’93. kad ju je, to sam uvjerena, Duh Sveti potaknuo da se pozivom obrati svim Mraclincima.
Trodnevnica je u međuvremenu postala devetnica, mnogi su se pridružili, mnogi se još mogu pridružiti. Hodočašće simbolički predstavlja životni put kršćanina, na kojem kroz trpljenje i napor puta vjernik dolazi do cilja u mjestu hodočašća. Doista, mali napor za sve ono što dugujemo Nebeskoj Majci, čiji blagdan uskoro slavimo.
