Kraj božićnog vremena

09
sij

Danas je blagdan Krštenja Kristova, nadnevak koji u liturgijskoj godini označava kraj božićnoga vremena, čas u kojem raspremamo naše božićne aranžmane. Ali, ovdje je riječ o nečem drugom…

U doba kojeg se mi stariji dobro sjećamo Božić službeno nije postojao. Naravno, slavila ga je velika većina naroda, crkve su o ponoćki bile prepune, domovi su se kitili kao i danas… Ali, u javnosti – u medijima, poduzećima, školama –  nije se spominjao, kao da ne postoji. Namjera tadašnjih vlasti bila je jasna: iskorijeniti Božić i kao vjerski i kao tradicionalni blagdan, učiniti ga običnim radnim danom. Otprilike kao što poručuje interni dokument koji je nedavno kolao po hodnicima Evropske komisije – ne spominjite Božić.

Danas je ipak drugačije: Božić se slavi slobodno – i u javnosti i privatno. Ali, želja da se ta tisućljetna vjerska tradicija pretvori u nešto što nikad nije bila, da se u konačnici pretvori u ništa, ostala je jednako prisutna: blagdan treba pretvori u praznik, a potom će se ispražnjeni praznik lako pretvoriti u dan kao svaki drugi. Ako nas pred tim planom spopadnu trenutci malodušnosti to možda nije zbog onih koji su advent i Božić naumili lišiti vjerskog sadržaja, nego češće zbog onih koji lakomisleno nasjedaju na tu praznu priču, ponekad uvjereni da je ono što čine sasvim moderno i napredno. Kao da se vječnost može modernizirati.

Osobito je namjera usmjerena prema djeci. Tiražni dnevni list je za Božić poklonio čitateljima dječju bojanku “Najljepši Božić”. Ako je prelistate i potražite malog Boga, Božića, “naći ga nećete, zalud je sav vaš trud” kako bi rekao Irud, prvi među onima koji su Isusa htjeli pretvoriti u ništa, koji su htjeli kraj božićnog vremena zapečatiti za sva vremena. Zar je “najljepši Božić” zaista to? Nije lako gledati kako se u školama i vrtićima ponavljaju obrazci staroga komunističkoga zaborava: jest, imamo bor, imamo najraznovrsnije ukrase – šarene pakete, kuglice, Djeda Mraza, sad i njegovog mlađeg brata, Djeda Božićnjaka, snjegoviće i neizbježnoga orašara – ali Betlehema nigdje! Kojom su to božićnom čarolijom nestale jaslice i Sveta obitelj, gdje nam je onaj mali “Svijeta razveselitelj”, kako ga je prije tri stoljeća nazvao slavonski isusovac i pjesnik Antun Kanižlić? Njega nema, ali se zato drobilica za orahe nudi u svim bojama i veličinama.

Božić je prije svega – nemojmo to zaboraviti – proslava Isusova rođendana. Pa, zapitajmo se, kakva je to proslava iz koje smo slavljenika naprosto potjerali?

Izvor: Zagreb.info/ Facebook