Gospodine, u svom milosrđu, usliši našu molitvu.
Gospodine, u svetom krštenju otvorio si nebo svojoj djeci. Daj da svi koji su kršteni u Tvoga Sina dostojno prime nebesku gozbu njegova Tijela i Krvi za svoje spasenje. Gospodine, u svom milosrđu, usliši našu molitvu.
Lukino evanđelje donosi vrlo opširan tekst o propovijedanju Ivana Krstitelja te smješta njegovo djelovanje u točno određen vremenski okvir, čime precizno stavlja Ivanovo poslanje u povijesni kontekst. To je osobita značajka Lukina stila, koja se može primijetiti i na drugim mjestima. U nastavku se opisuje Ivanovo propovijedanje koje je u narodu izazivalo brojna pitanja.
Mesijanski i apokaliptički pokreti već su dugo imali brojne pristalice među Židovima, koji su se nadali spasenju od vlasti u Judeji i konačnoj objavi Božje slave nad Izraelom. Stoga su, vidjevši s kolikom odlučnošću Ivan poziva na obraćenje, pitali: »Nije li on možda Krist?«, što znači Mesija. Ivanov odgovor bio je vrlo znakovit. Doista, on krsti vodom, no taj je krst samo znak obraćenja i ne smije ga se poistovjećivati s kasnijim kršćanskim krstom.
Sam Ivan predstavlja Isusa kao jačega od sebe, što je tema vrlo važna za Luku. Luka je bio svjestan da su u doba prve Crkve postojali i Ivanovi sljedbenici koji nisu prihvatili Krista. U Djelima apostolskim Luka opisuje Pavlov susret s takvom zajednicom u Efezu, čiji su članovi bili kršteni »krštenjem Ivanovim«. Njima Pavao tumači: »Ivan je krstio krštenjem obraćenja govoreći narodu da vjeruje u Onoga koji za njim dolazi, to jest u Isusa.«
Isus također prima Ivanovo krštenje, a Luka naglašava da se to dogodilo »kad se krstio sav narod«. To je još jedan vid Isusova utjelovljenja i njegova poistovjećivanja s ljudima. Osim toga, evanđelist naglašava Isusovu molitvu. Svi važni trenutci u Lukinu evanđelju započinju slikom Isusa koji moli.
Za vrijeme te molitve događa se bogojavljenje, u kojem se Bog objavljuje kao trojstven, a Isus kao ljubljeni Sin.
