Tekst i foto: Nataša Čavar
U svojem obraćanju vjernicima na 30. nedjelju kroz godinu župnik Siniša Hegedušić je rekao:
– Draga braćo i sestre, današnji suvremeni čovjek želi sve nekako posve precizno izmjeriti. Sve mora dati nekakvu mjeru. Svuda oko nas prate nas različiti aparati za različita mjerenja, a vrijeme mjerimo sve preciznije – na sekunde, pa i na njezine stotinke. Toplomjer nam pokazuje temperaturu zraka, vode ili našeg organizma, i tako bismo mogli nabrajati unedogled. Želimo čak nekad znati i na kojoj smo nadmorskoj visini u svakom trenutku, koliko je visoka koja planina, koliko je udaljen neki grad. Svuda su mjerači i mjerila i sve nekako želimo znati precizno.Pa u takvom ozračju ne bi nas trebalo iznenaditi ni pitanje: može li se izmjeriti i naša ljubav prema Bogu?
Postoji priča o dvije ptice. Jedna je ležala na leđima s nogama ispruženim prema nebu, a druga ju je u letu začuđeno promatrala i odjednom upitala: „Što to radiš?“ Na to pitanje ova je odgovorila: „Držim nebo svojim nogama, inače bi se srušilo.“ I u tom trenutku s drveta je pao jedan list. Ptica koja je ležala na tlu u strahu je odletjela, a nebo je ostalo na svome mjestu. Upravo ova priča stoji u uskoj povezanosti s ovim današnjim odlomkom iz Matejeva evanđelja.
Srce često zna biti podijeljeno, ali ljubav prema Bogu traži čisto srce. Što znači ljubiti Boga svom dušom? Duša predstavlja cijeli život koji je vječan, a upravo cijeli život trebao bi biti predan Bogu. Što znači ljubiti Boga svim umom? Um traži istinu, a ljubav je moguća samo u istini. Zato ljubav i traži od nas da Boga upoznamo, posebno kroz njegove riječi i djela u kojima je On prvi nama iskazao svoju božansku ljubav.
Ljubiti Boga u stvarnom životu znači dati mu i vrijeme. To nije ono vrijeme koje nam možda preostane na kraju dana kada smo umorni, da zaspimo možda s krunicom u ruci, nego je to najbolje vrijeme. Znači donijeti pred njega i svoje planove, i strahove, pa i obiteljske odnose. Sveti Ivan od Križa jako je lijepo rekao: Na kraju života bit ćemo suđeni po ljubavi.
Želio bih vam ispričati događaj o jednom odraslom čovjeku koji je i te kako bio cijenjen u svom poslu. Ako biste ga pitali voli li svoju obitelj i Boga, odgovorio bi ovim riječima: „Pa naravno, svake sam nedjelje u crkvi, radim od jutra do mraka, pošteno plaćam račune i nikomu ne dugujem ništa.“ Ali njegov je život postao neprekidna hladnoća. U njegovoj kući razgovori su se svodili na kratka pitanja: „Jesi li platio račune? Kada je sat u školi? Treba li učiniti ovo ili ono?“ No, zaustaviti se i uistinu poslušati svoju suprugu ili djecu – za tog je čovjeka to bio luksuz, jer jednostavno „nije imao vremena“.Dogodilo mu se da mu je preminuo otac, stari skromni čovjek koji je živio u malom selu. Nakon sprovoda, ovaj je čovjek došao u očevu kuću kako bi mu spakirao stvari. Na starom drvenom stolu pronašao je očevu bilježnicu koju je vodio posljednjih godina. Sjeo ju je listati, a jedan zapis od prije tri godine duboko ga je potresao. Pokojni otac je napisao: „Danas je bila nedjelja. Moj me Ivan nazvao, razgovarali smo minutu i pol i rekao je da ima strašnu gužvu na poslu i da mora ići. Kupio mi je prošli tjedan skupi aparat za tlak i hvala mu, ali tako bih rado da je na telefonu mogao razgovarati barem pet minuta. Samo da me pita kako sam, bole li me noge, spavam li mirno. Strojevi i darovi ne pričaju, a noći su ovdje jako duge.“Nakon toga ovaj je čovjek sklopio bilježnicu, pogledao oko sebe i vidio sve one stvari koje je ocu kupovao kako bi umirio vlastitu savjest jer ga nije imao vremena posjetiti. Tu je bio i skupi televizor, i hladnjak, i jakna… sve je to ostajalo tako hladno jer njega nije bilo. I tada je shvatio: davao mu je sve, osim sebe. Svoju je ljubav mjerio novcem i stvarima, a njegov je otac gladovao za njegovim vremenom, prisutnošću i ljubavlju.Te večeri, kada se Ivan vratio u svoj dom, ušao je tiho. Vidio je svoju suprugu kako umorno sjedi u kuhinji i pregledava račune te svoga sina u boravku. Ivan ovaj put nije samo prošao pokraj njih s uzdahom da je umoran i otišao pred televizor. Sjeo je pokraj svoje supruge, uzeo račune iz njezinih ruku, primio ju za ruku i izrekao riječi: „Reci mi, kako si?“ Žena ga je pogledala u nevjerici, oči su joj se napunile suzama, i tek je tada Ivan shvatio koliko je dugo živio pod istim krovom s ljudima koje voli, a koji su pokraj njega bili usamljeni.
Ljubiti znači darovati svoje vrijeme, pažnju i svoj mir. Koliko puta tjedno svojoj obitelji damo samo one umorne minute, krhotine, svoju šutnju? Koliko se puta dogodi da pod navodnicima „odradimo“ onaj sat vremena nedjeljom, a ostatak tjedna živimo kao da Bog i obitelj ne postoje?
