Tekst: Mihael Galeković
Da nam ne zgine, kaj je naše od starine!
lako je Uskrs najveći kršćanski blagdan, Božić je uvijek bio najiščekivaniji i puku najomiljeniji blagdan. U njemu se slavi radost, radost rođenja Isusa Krista. Radost je to zahvalnog puka kojemu se pridružio novorođeni Spasitelj u njegovom obličju i najljepše se iskazuje pjesmom, jer pjesma je govor radosti.
Hrvati već stoljećima slave i darivaju radost jedni drugima pjevajući svoje stare božićne pjesme. Slavni hrvatski isusovac Juraj Habdelić, koji je bio rodom iz susjednog nam sela Kuča, već u XVII. stoljeću napisao je božićnicu “Denes je narođeno”. Većina svjetskih etnografa slaže se u tvrdnji da niti jedan narod nema toliku raznolikost božićnih pjesama i običaja kao mi Hrvati. Oni su specifični za svaki zavičaj naše Domovine, a nekad su se razlikovali od sela do sela.
U suvremenoj kolotečini svatko drži korak sa suvremenim načinom života i naši se stari običaji sve više gube. Suvremeni gradovi, ukrašeni tisućama lampica i ukrasa, u božićno doba postaju prava divlja odlagališta svjetlosti i svjetlosnog zagađenja. Naši mladi, a nažalost i neki stariji, danas misle da su pravi “sastojci” božićne čarolije lampice i “adventi” u obližnjim gradovima, litre kuhanog vina, kobasice i američki filmovi, a ne zaboravljeni miris domaćih keksa, vodenjaka, slame u kojoj su se djeca igrala… Upravo su bake, koje su nam pekle kolače i pričale o nekim iščezlim vremenima, spasile naše stare božićne običaje od izumiranja.
Na Badnjak su se prvo obavljali teži poslovi poput cijepanja drva i čišćenja kako bi se Božić dočekao u čistoći i bez rada koji bi pokvario božićni “štimung”. Sam Badnjak je iz vjerske perspektive bio post koji se prekidao tek u večernjim satima. Nekad se nije kitio cijeli “bor”, već jedna njegova grana, “kinč”, koja se postavljala na “sleme” – nosivu gredu stropa ili se zataknula za zrcalo. Tek se u novije vrijeme počeo “kinčati” čitav “bor”, koji zapravo nije bor, nego smreka, ali se u narodu udomaćio naziv “bor”. Prije pojave masovno proizvedenih “kuglica” za ukrašavanje su se upotrebljavali orasi i bomboni zamotani u sjajne svjetlucave papiriće, koji su često ostali prazni visjeti s “kinča” nakon što su nestrpljiva djeca pojela bombone koje u ostatku godine nisu mogli ni vidjeti, niti okusiti.
Navečer se u kuću “unosio Božić”. Donosila se slama, koja se stavljala ispod stola. Manji dio nje stavio se na stol, a sa dva komada bi se načinio znak križa. Na stolu se još našlo kukuruznog i pšeničnog zrnja i kovanog novca, a sve se prekrilo bijelim stolnjakom. Svi izvori svjetlosti su se ugasili, djeca bi kleknula na slamu, a (naj)stariji muškarac, rjeđe žena, izašao bi iz kuće sa svijećom i raspelom. Držeći u jednoj ruci raspelo, a u drugoj upaljenu svijeću, ušao bi u kuću uz kršćanski pozdrav “Hvaljen Isus i Marija!” Nakon odgovora “Uvijeke!” uslijedila je molitva glave kuće: “Dej nam Bog picekov, racekov, žugekov, ligekov, telekov. volekov, ždrebekov, pajcekov,… i žira i Božjega mira! Amen!”. “Obred” je završavao molitvom Očenaša. Prije žira svatko je dodao ono što smatra potrebnim te godine u svojoj obitelji i selu i po tome je ovaj običaj jedinstven jer se molitva razlikuje od kuće do kuće. Česte su bile situacije da se molitva s godinama izmijenila kao kod igre “Pokvarenog telefona”.
Poslije “unošenja Božića” obitelj je večerala, najčešće kukurizni kruv, ‘ladetinu i devenice te su se svi okrijepili vinom koje su u znak zajedništva pili iz iste čaše. Odrasli su vrijeme do polnoćke kratili pjevanjem božićnih pjesama, a djeca igrom u slami ispod stola. Na polnoćku se odlazilo pješice u Vukovinu, bez obzira na vrijeme. Nakon polnočke ljudi su si čestitali Božić, a mladići su darivali djevojke jabukama “božićnicama”, čime su izjavljivali svoju ljubav i naklonost.
Učinimo ovog Božića jedno dobro djelo: oživimo i sačuvajmo naše zaboravljene božićne običaje!
