U ovoj petoj objavi želio bih posebno naglasiti jednu stvar. Napisao sam pismo prijatelju i zamolio ga da se promijeni, a velika je mogućnost da je on i sada i uvijek bio bolji čovjek od mene. Namjera mi nikako nije bila nekome držati propovijedi, za te stvari postoje ljudi puno kompetentniji od mene. Namjera i želja mi je samo jedna: da bez ikakve taštine i naših ljudskih slabosti, čim više ljudi, otvorenih srdaca i duše iz našeg lijepog Mraclina, ode i pokloni se našoj Nebeskoj majci i zaštitnici, Gospi Vukovinskoj. Okusio sam predivnu milost koju ona može isprositi od svojeg Nebeskog sina za nas i želio bih da vas nikad ništa ne sprječava kako bi je mogla podijeliti i svima vama!
Svakodnevno slušamo izlike poput ovih: Dobar sam čovjek, ne kradem, ne varam, tu i tamo nekaj malo zgriješim. Kaj ću ići u crkvu, pogledaj ljude koji tamo idu, više su grješni od mene, gle kakav svećenik vozi auto, ionako samo špota one koji dolaze na misu, ja se doma pomolim, kakva ispovijed. Da ima Boga ne bi bilo nepravde, ratova, bolesti…
V. Da ima Boga ne bi bilo nepravde, ratova, bolesti:
Svakog dana Isus nas zove k sebi. U bezbroj situacija i slučajeva koje zbog naših zatvorenih i tvrdih srdaca ne vidimo. Njegovi pozivi traju danima, mjesecima kod nekih i godinama. Svako neodazivanje na Božji poziv, svaki način života koji nije od Boga, hrabri sotonu i približuje nam ga na poslu, u školi, u obitelji. U raznim oblicima bolesti, rata i najgorih stvari. Zašto bi Bog nakon svega bio kriv za to kad je općepoznato da zlo i sotona postoji i da je tu među nama? Bog nije servis ni automat, Bogu je uvijek lakše zahvaljivati nego za moliti kad se zlo dogodi. Bogu je uvijek lakše zahvaljivati nego ga kasnije, kad je kasno, moliti. Ali unatoč svim tvojim slabostima, Bog te voli jer si njegovo dijete! Koji to roditelj unatoč lošim stvarima koju je dijete učinilo, ne prihvaća to dijete natrag i ne voli ga još više. Tako govori i Isus u prispodobi o izgubljenom sinu (Lk 15,11). C. S. Lewis piše: ”Bog nam šapuće kada smo radosni, govori nam putem naše savjesti, ali viče kada smo bolni. To je njegov megafon za buđenje gluhoga svijeta… Bez sumnje, bol je kao Božji megafon vrlo užasan instrument; može odvesti do konačne i nepovratne pobune. Međutim, pruža jedinu mogućnost zlom čovjeku za poboljšanje. On otklanja veo; postavlja stijeg istine u utvrdi pobunjeničke duše.” To se pokazalo u pravo vrijeme i u kršćanskom iskustvu. Postoje mnogi ljudi koji su počeli razmišljati o Bogu zbog patnje kroz koju prolaze zbog gubitka voljene osobe, narušenih odnosa ili nečega drugog. David Watson napisao je prije smrti: ”Nema sumnje da su trpljenjem milijuni kršćana kroz stoljeća postali nalik Kristu. Poznajem mnoge koji su bili izvana lijepi, preoblikovani kroz bol. U stvari, oni koji su doživjeli više Božje ljubavi i od drugih, prošli su kroz više patnje. Kada zdrobite lavandu, pronaći ćete puninu mirisa, stiskanjem naranče, dobit ćete slatki sok. Isto je i s patnjama i ranama kroz koje razvijamo mirise i slatkoću Isusa Krista u našim životima. Agnostički profesor filozofije sa Sveučilišta Princeton postao je kršćanin nakon pozornog proučavanja života nekih velikih pobožnika iz povijesti Crkve. Ono što ga je posebno pogodilo bila je njihova zrelost u trenucima boli. Često su trpjeli velike nevolje, mnogo jače od drugih ljudi, a ipak u svoj toj boli njihov je duh slavno svijetlio usprkos gađenju. Taj je filozof postao uvjere kako je neka sila djelovala u njima i to ga je saznanje dovelo Kristu.” (iz knjige ”Fear No Evil”).
Ako si i nakon svih mojih gore navedenih odgovora još uvijek na svojem stajalištu i mišljenju, moje protupitanje je samo jedno: Zar ćeš dozvoliti da te takva kriva stajališta i razmišljanja zauvijek odvoje od tvoje vjere, crkve i velike milosti i prevelike ljubavi našeg Nebeskog Oca, Njegovog Presvetog Sina i Njegove Milosrdne Majke Marije?
