Stari i novi župni dvor
“O župnom dvoru, odnosno o drvenoj kuriji, koju danas nazivamo starom, godine 1831. župnik Juraj Rusan ponosno je zapisao: ‘De Curia Parochiali Nova’, dakle: ‘O novoj župnoj kuriji’. Na istom mjestu navodi da je stara župna kurija – prastara (‘antiquissima’). Temeljni kamen blagoslovio je 19. svibnja 1831. godine: ‘Primus lapis curiæ hujus novæ, ac per me benedictus 19° May 1831 positus exstitit.’ Naveo je i graditelje, ostavivši nam tako rijetko svjedočanstvo imena autora tradicijske drvene arhitekture: ‘Magister hujus operis erat, Paulus Kundrach cum sex adhuc cæteris, omnes ex Bukevje erant, […]’.
Isti pridjev (‘antiquissima’) mogli bismo danas upotrijebiti za tu, Rusanovu ‘novu’ župnu kuriju, pogotovo otkada je 1994. godine župnik Đuro Sabolek sagradio novi župni dvor. On zadovoljava suvremene potrebe: primjeren je stan župnika za treće tisućljeće (možda ne za cijelo, ali barem za početak …), ispunja nove župne obveze (sastanci pastoralnoga vijeća, prijem u župnom uredu) i – posljednje, ali ne manje važno – pruža dostojnu zaštitu jedne od najbogatijih i najvrjednijih župnih biblioteka i riznica u nadbiskupiji. Slijed starih i novih župnih kurija, u kojima nekoć nova postaje antiquissima, podsjeća na jednu od omiljenih moralizatorskih tema nizozemskoga i flamanskoga slikarstva XVII. stoljeća, na kojima su prikazane dvije žene, stara i mlada. Pouku i poruku tih prizora one odašilju svojom dobi i sučeljenošću jedna drugoj, kao i naša dva župna dvora, sučeljena jedan drugome. Poruka starije žene, odnosno poruka njezina iskustva jest: ‘Što sam ja sada (antiquissima), ti ćeš postati’, a mlađe: ‘Što sam ja sada (nova), ti si bila’. U kratkom trenutku između nova i antiquissima odvija se cijeli naš vijek, koji prohuji k’o da bi vrata otprl i zaprl, kako je sažeto opisao svoj život jedan pokojni Mraclinec, antiquissimus.”
(Iz knjige “Župa Pohoda Blažene Djevice Marije Vukovina” Ljubice Pernar Robić i Sanje Cvetnić, 2005.)
Župna crkva
Župa se prvi put spominje u Popisu župa Zagrebačke biskupije iz 1334. godine sa sjedištem u Starom Čiču. Tadašnja drvena župna crkva, kao i Župa, bila je posvećena sv. Jurju Mučeniku. Na istom mjestu početkom 17. stoljeća spominje se lijepa zidana crkva, koja je krajem 18. stoljeća potpuno propala. Vjerski život se od 1799. godine počeo odvijati u tadašnjoj kapeli Majke Božje u Vukovini, koja se iste godine u kanonskoj vizitaciji prvi put naziva župnom crkvom. Ta je crkva sagrađena 1658. godine na mjestu drvene kapele, koja se u kanonskoj vizitaciji prvi put spominje 1630. godine. Proširena je 1790. godine dogradnjom svetišta, sakristije i pjevališta.
Tijekom 20. stoljeća obnavljana je više puta, a posljednji put potpuno je obnavljana izvana i iznutra u razdoblju od 1988. do 2023. godine. Crkvu je 14. kolovoza 2004. godine posvetio zagrebački nadbiskup kardinal Josip Bozanić a zagrebački nadbiskup mons. Dražen Kutleša 2. lipnja 2024. godine. U potresu 29. prosinca 2020. godine manja oštećenja nastala su i na župnoj crkvi u Vukovini. Obnova župne crkve iznutra dovršena je početkom 2023. godine.
Župna crkva Pohoda Blažene Djevice Marije u Vukovini nalazi se uz cestu Zagreb – Sisak. Sagrađena je 1658. u kasnobarokno – klasicističkim stilskim oblicima na mjestu starije građevine. Ima lađu kružnog oblika kojoj je s istočne strane priključeno pravokutno svetište s plitkom apsidom, dok se nad glavnim zapadnim pročeljem uzdiže pravokutni zvonik. Predvorje, svetište i sakristija nadsvođeni su češkim svodom, a nad lađom se uzdiže kupola na pandativima s lanternom. Crkveni namještaj potječe s početka 20. stoljeća. Crkvu je 1893. g. oslikao Marco Antonini. Jedno je od najstarijih hrvatskih marijanskih prošteništa te se ubraja među najznačajnije sakralne građevine Zagrebačke županije
Jedno je od najstarijih hrvatskih marijanskih prošteništa u čijem je središtu drveni pozlaćeni čudotvorni kip Bogorodice. Potpuno je uređena i restaurirana.
