Objavila Verica Josić – 23. veljače 2025.
– Draga braćo i sestre, danas doista imamo jednu riječ koja zadire u samu srž našega kršćanskog bivovanja. Danas Crkva moli za nas, da možemo slušati i slijediti poticaje Duha Božjega.
Danas smo čuli Riječ – poznati Govor na gori, u kojem Isus opisuje nebeskog čovjeka. Adam je prvi čovjek, i od njega potječu zemaljski ljudi sa zemaljskim razmišljanjem. No, Isus Krist stvara novog čovjeka – nebeskog čovjeka – i to je dar.
Ono što nam Isus danas stavlja pred oči upravo je taj nebeski čovjek, koji je dar. Bez toga dara – bez da ga primimo i molimo za njega – ne možemo se u pravom smislu zvati kršćanima, već samo imenom. A kada je netko istinski kršćanin, to se vidi.
Vidi se na njemu obris svetosti. Danas se često, čak i posprdno, kaže: “Nisam ja svetac.” No, ako želimo biti kršćani, na to smo pozvani. Pozvani smo biti kao naš Gospodin.
To nije nešto što možemo postići vlastitim snagama – za čovjeka je to nemoguće. No, to ne znači da smo oslobođeni poziva da to budemo. Nitko tko nije takav ne može ući u Kraljevstvo Božje, jer Bog je apsolutno svet.
Ništa nesavršeno, nesveto, ne može ući pred Boga. Zato je već na ovom svijetu bolje da mu dopustimo da nas preobrazi, nego da to prolazimo u čistilištu.
Čistilište – netko se možda nasmije kada se to spomene, ali ponovit ću – čistilište nisu Bahami! Tamo je puno teže nego na ovom svijetu. Puno više vrijedi trpljenje ovdje, nego ono kasnije.
Sve što Gospodin govori, započinje s jednom ključnom stvari: “Vama koji slušate…” To je prva stvar. I kod Židova, prva zapovijed započinje riječima: “Slušaj, Izraele!”
Dakle, da bi se ovo moglo ostvariti u nama, prvo moramo odlučiti slušati. A što nam Isus dalje govori? “Ljubite svoje neprijatelje, dobro činite onima koji vas mrze.”
Ljubiti neprijatelje – to je nešto posve novo. Nitko prije Isusa to nije rekao. To je nelogično za svijet. Ako ti je netko neprijatelj, svijet kaže da se moraš braniti, uništiti ga.
No, vidimo Davida u današnjem prvom čitanju. Šaul ga je progonio, želio ga ubiti više puta. Ali kad mu se pružila prilika da ga ubije, David to nije učinio. Rekao je: “Ne, ne, ovo je pomazanik Božji.”
I mi kršćani smo pomazanici Božji – svi smo na krštenju i krizmi primili pomazanje. Zato ljubav prema neprijatelju nije pitanje osjećaja, nego stava.
Kad je Isus bio na križu, nije imao “lijepe osjećaje” prema onima koji su ga razapinjali. Ali je odlučio ljubiti. Ljubav prema neprijatelju znači ne željeti njegovu propast, nego njegovo dobro.
Bog je takav – prema nezahvalnicima i zlima. Zato Isus kaže: “Budite milosrdni kao što je Otac vaš milosrdan.”
“Onome tko te udari po jednom obrazu, pruži i drugi.”
U Isusovo vrijeme, kad bi te netko udario desnicom po obrazu, to je bio čin poniženja. Šamar nije samo fizički udarac – on znači: “Ti si nitko i ništa.” U srednjem vijeku to se izražavalo rukavicom.
Isus kaže – ne uzvraćaj, ne osvećuj se.
A što kada netko od tebe nešto uzme? “Onome tko ti otima, ne potražuj natrag.” Koliko puta ljudi godinama ne razgovaraju zbog nekoliko kvadrata zemlje? A život se ne nalazi u posjedovanju stvari.
“Ne sudite i nećete biti suđeni.” Kako lako sudimo!
Kažu da kad čovjek umre, ego još ostaje neko vrijeme. Tako je duboko u nama. Kada sudimo, često mislimo da smo bolji od drugih.
Ali poznajemo li doista sami sebe?
Ako mislimo da smo bolji od drugih, možda se još nismo susreli sa sobom i svojim srcem. Možda još nismo predali srce Isusu.
Poziv na svetost poziv je na bivanje nebesnim čovjekom.
To je dar. Ne možemo to postići sami. Ali možemo reći: “Gospodine, ti si me pozvao da budem svet – učini to u meni!”
I tada, malo po malo, spoznajući tko smo, priznajući svoje grijehe, moleći za milost, mijenjamo se.
A posebno kada dođu kušnje, kada se pojavi neprijatelj.
Tada možemo reći: “Gospodine, vidiš da ne mogu ljubiti, da se želim osvetiti. Smiluj mi se, spasi me!”
U tom ozbiljnom odnosu s Bogom, u konkretnoj svakodnevici, događa se promjena.
Zato su nam darovani sakramenti, osobito sveta misa. Gospodin sam dolazi u nas i počinje nas mijenjati.
I tada se mijenja i naš život – završne su riječi današnje propovijedi vlč. kapelana Hrvoja Bušića na VII. nedjelju kroz godinu.
