Razgovor sa s. Ilijanom Terezijom od Karmelske Gospe (I.)

Časna sestra Ilijana Terezija od Karmelske Gospe, Ankica Cvetnić, karmelićanka iz Mraclina, koju je Gospodin pozvao u Karmel u Brezovicu. Kod zadnje posjete Karmelu u Brezovici i već uobičajenom prijateljsko-duhovnom savjetovanju, rodila se ideja o razgovoru za naš portal, razgovoru koji će nam još više približiti život jedne karmelićanke rođene u našem Mraclinu. O razgovoru koji će Karmelu možda dati nasljednicu iz našeg kraja ili neke bar potaknuti na dodatno promišljanje o svetom pozivu i životu.

Opširni razgovor, koji prije svega zahvaljujemo strpljenju i susretljivosti naše sugovornice, objavit ćemo u tri dijela. U današnjem, prvom nastavku, dotičemo se ranih dana i sjećanja na Mraclin njenoga djetinjstva.

– Draga naša časna sestro Ilijana Terezija, draga naša Ankice! Ovo naše druženje želio bih početi Vašim sjećanjem na Mraclin iz razdoblja u kojem je sazrijevala velika odluka o odlasku u samostan. Koji ljude iz tog razdoblja biste posebno spomenuli? Možete li reći nešto više o  životu u Mraclinu iz razdoblja prije odlaska u samostan? 

Srdačan pozdrav iz Karmela u Brezovici svim mojim dragim Mraclinkama i Mraclinčanima, kao i onima koji će čitati ove retke. Raduje me da vas mogu na ovaj način susresti i podijeliti s vama ove sadašnje trenutke. Ovdje bih rado spomenula sve osobe kojih se sjećam iz tog razdoblja, ali to bi bilo prostorno neizvedivo. Vi ćete to razumijeti. Stoga se ograničujem samo na neke nezaboravne osobe. To su ponajprije moji pokojni roditelji, mama Slavica i tata Vladek; moj pokojni brat Zlatko, moje pokojne bake: baka Jana i baka Bara, te baka Katica i pokojni djedovi: djed Franjo (Sinko) i djed Franjo (Roba). Tu je i moja teta Barica, udata Gusić i tetak Mijo, moj pokojni vujček Jožek i živa vujnica Olgica, moji krsni kumovi: kuma Nada i kum Antun (Anter), brojna rodbina, prijatelji, kolegice i kolege. Među njima su posebno naši Esperantovi: vrsni orguljaš Franjo pl. Cvetnić i njegova supruga, strina Janek i njihovi sinovi: mo. Vlado (Milek), glazbenik, Nikola i danas živa kćerka Ivkica.

Jednako tako tu je i strina Janić pl. Cvetnić (Jančetova) i njezin sin dr. Slavko sa suprugom dr. Bosiljkom i djecom: Ratkom, Sanjom i Marijom, te susjeda strina Macka Gangina i nezaboravna baka Grosa. Rado se sjećam i druge strine Janeka Mamulinoga i njezine djece; Vere i Števeka. Tu su i Macekovi: Štefica, teta Vera i tetak Franjo. Zatim, teta Draga i tetak Števo Cvetnić i njihovi sinovi: dr. Vladimir i dr. Franjo, a tu je bila i revna medicinska sestra Anđela Lovreković. Sjećam se dobro i naših ondašnjih bogoslova: Vladimira i Stjepana Cvetnića, te našeg nezaboravnog župnika vlč. Đure Makarevića, kao i naših ondašnjih časnih sestare, rođakinja: s. Mirte i s. Svetonije Cvetnić, milosrdnica, te sestara Vendeline Cvetnić, križarice, i njezinih dviju rođenih sestara milosrdnica. Rado se sjećam svih mojih školskih kolegica, osobito Verice Cvetnić (Franekove), njezinih sestara Brankice i Vlaste, njezinih roditelja Bože i Janeka, kao i Mirjane Kovačić (Ribićeve), te Verice Cvetnić (Lukanove), Darinke Galeković, Štefice Đuretić, Zlatka Galekovića (Kikija), Stjepana Čunčića (Brace), Drage Matanovića i Drage Zrnčića… Posebno se rado sjećam djevojčica predškolske dobi i iz prvih razreda osnovne škole koje sam poučavala u vjeronauku, u liturgijskom pjevanju, o svecima, te o duhovnom životu. One su uvijek u mojim dnevnim molitvama.

Život u Mraclinu prije odlaska u samostan, kakvoga pamtim, bio je na svoj način zanimljiv, dinamičan, bogat vjerom, prijateljstvom, obiteljskim i rodbinskim zajedništvom. Sjećam se odlazaka na misna slavlja na kojima su gotovo svi, koji su mogli, sudjelovali. Osobito su bile posjećene nedjeljne i blagdanske svete mise u župnoj crkvi Pohoda Blažene Djevice Marije u Vukovini, a kod nas u Mraclinu one svete mise na Vidovsko proštenje, na blagdan sv. Ane i sv. Florijana. Koliko god je bilo moguće, išli smo na večernje pobožnosti u našu crkvu sv. Vida. Tu smo molili sv. krunicu i litanije Majci Božjoj ili sv. Ocu Josipu ili Presvetom Srcu Isusovu, te križni put, uz redovitu pjesmu Gospi. Nakon večernje molitve znali smo se podružiti i pospominjati.

Kad razmišljam o tim godinama, mogu reći da osobitu zahvalnost za vjerski, duhovni i kulturni život u Mraclinu dugujem našem ondašnjem župniku vlč. Đuri Makareviću i našem genijalnom orguljašu Franji pl. Cvetniću koji su bili izvrsni suradnici i prijatelji. Vjerski život bio je tada u Mraclinu na prvom mjestu, a zatim obiteljski život, pa poljoprivredni, onda društveno-kulturni. Tako smo imali između ostalog: DVD  Mraclin i folklor, KUD Dučec.

Ljudi su obrađivali svoja polja, njive, vinograde, voćnjake, a i vrtove oko kuće. Sve se radilo ručno. Traktor je bio tu i tamo po koji, a čini mi se da je bilo samo nekoliko automobila u Mraclinu, kao i jedan televizor u općinskoj hiži. Zemlja se obrađivala više, manje s konjima, plugom i motikom. Mještani su uzgajali i domaće životinje, među inim su bili: konji, krave, svinje, kokoši, guske, patke i pure. Mlijeko se redovito prodavalo ili su žene radile domaće sireve za svoju obitelj i za prodaju. Bavile su se i ručnim radovima, osobito vezenjem i bile su dobre majke i vrsne domaćice.

Čini mi se da još tada nije bilo asfaltiranih cesta u Mraclinu. U Zagreb se putovalo vlakom kojega smo najviše koristili za putovanje u školu ili na radna mjesta. Velik dio ljudi iz Mraclina putovao je dnevno u Zagreb upravo zbog navedenih razloga. Gužve nije nikada manjkalo u vlaku, a nikakav autobus nije prolazio kroz Mraclin.

S prvim jutarnjim vlakom za Zagreb kojeg smo zvali „petâk“, putovali su radnici na svoj posao u tvornice i na druga radna mjesta, a mi đaci putovali smo s drugim jutarnjim vlakom koji smo zvali „sedmâk“, jer je polazio iz Mraclina u 6.24 h.

Obitelji su bile brojnije nego danas. Međusobno su se pomagale i posuđivali si alat za obradu zemlje ili za druge kućne poslove. Ljudi su jedni drugima pomagali. Bili su velikodušni i radišni. Na primjer: išli su pomoći susjedu ili rođaku kositi travu, skupljati sijeno, žeti pšenicu, raž, ječam, ili brati grožđe, jabuke, kruške, šljive, breskve, marelice. Pomagali su si i u gradnji kuća, vikendica, staja.

– Naša školska zgrada uskoro slavi 100 godina. Vi ste jedna od osoba koje su tu školu pohađale. Kakva su Vam sjećanja na školovanje, prve učitelje i školske drugove? 

Čestitam ponajprije 100. rođendan našoj mraclinskoj Školi. Želim svim učiteljima, odgajateljima i đacima uspješni nastavak započetog školovanja i radost i snagu Duha Svetoga za nove iskorake i buduće projekte škole. Naša Osnovna škola u Mraclinu imala je samo četiri razreda i bila je temelj sveg našeg daljnjeg školovanja, kao i početak svake diplome ili strukovne izobrazbe.

Vrijeme u kojem smo krenuli u školu, moje kolegice, kolege i ja, bilo je obilježeno jakim komunizmom, pa vjeronauka u školi nismo imali, nego samo u crkvi. Učitelj nam je bio gospodin Franjo Jurdana, rodom iz Istre, a imao je suprugu, dobru i dragu gospođu Anu, kao i djecu Nadu i Zorka. Stanovali su u sklopu škole, kako je to onda bio običaj. Učitelj Jurdana bio je savjestan, odgovoran, temeljit, ali i zahtjevan. Puno je ulagao u svoje đake, ali je i očekivao puno od njih. Znao nam je reći: „Tko kod mene prođe s trojkom, a to je carska ocjena, može se upisati na svaki fakultet.“ I to su dokazali mnogi njegovi đaci. Zvali smo ga „druže učitelju“, a učiteljice koje su također radile na našoj školi zvali smo „drugarice učiteljice“. Sjećam se triju ondašnjih učiteljica koje su radile u našoj školi, iako mi nisu predavale. Bila je to učiteljica Elizabeta (Betika) Magdić koja je imala tri djevojčice: Celinu, Đurđicu i Mirtu. Tu je bila još i učiteljica Ljerka Naglić koja je imala dva sina i supruga Luku, veterinara, a najmlađa je bila učiteljica Lenka Smud, koju smo zvali Seka. U moje vrijeme još nije bila udana.

Školovanje mi je ostalo u lijepoj uspomeni. Voljela sam školu, kolegice i kolege. Uvijek smo išli pješice do škole i natrag. Međusobno smo se pomagali i podržavali. Svi smo bili za jednoga, jedan za sve. Već gore spomenute kolegice i kolege su išli sa mnom u školu. Sve ih nosim u srcu i u molitvama pred Lice Svevišnjega. S nekima sam još uvijek u kontaktu, bilo pismeno, bilo susretom u našoj govornici. Život nas je raspršio na sve strane, ali se rado sjećamo dogodovština i uspomena iz školskih klupa. Zlatko Galeković (Kiki) i Zlatko Galeković (Šera), još uvijek svake godine pomažu sakupljati i nositi zimnicu za naš Karmel, zahvaljujući dobrim vozilima; kamionom i kombijem, direktora Mladena Galekovića koji nam uvijek iziđe u susret za prijevoz zimnice, sa svojim radnicima.

Župa PBDM