Objavila: Ksenija Nestorović
Relaksiranjem epidemioloških mjera, vratio se život i u naša svetišta. Sjećanja me vraćaju u rano djetinjstvo kad je moja baka Roža hodočastila na Mariju Bistricu. Danima prije nije mogla sakriti putnu nervozu, spremala je sve što bi joj moglo zatrebati. Činilo se da ide na daleki put, što je u ono vrijeme zasigurno tako i izgledalo. Mobilnost ljudi je bila manja i svaki izlazak iz rutine bio je lagani stres. Neizostavni dio prtljage bili su pohanci. I danas me pohani pileći bataci podsjećaju na izlete i hodočašća.
Nije se mene posebno dojmilo to što baka ide rješavati svoje duhovne potrebe. Mene je veselio njezin povratak i ono što je nosila u torbi. Autobus je hodočasnike iskrcao “pri štreke” i onda su pješice, uz pjesmu i upaljene svijeće, išli do crkve. “Majko Božja Bistrička, moli se za nas, mi smo tvoji putnici, blagoslovi nas…”, orilo se po Mraclinu iz sveg srca i čiste duše. No, ja sam jedva čekala da taj protokol završi, da vidim što je baka kupila. Iz nekog razloga je to obavezno bilo “čislo”, iako nije bilo jestivo i nakon nekog vremena bi nestalo. Ali, baka je kupovala i bebice, zipke, ormare, tako da je kolekcija bistričkih igračaka bila pozamašna. Jedne mi je godine kupila “kojneka”. Bili smo odgajani da poklone primamo sa zahvalnošću, tako da ničim nisam pokazala svoje razočaranje.
Marija Bistrica je preživjela ratove, države, vlasti, no unatoč svemu, Crna Djevica i dalje privlači stotine tisuća u svoje okrilje. Puno se toga i tamo promijenilo. Nekad su “bogci” bili sastavni dio šušura, a ujedno i podsjetnik da nemamo nikakav hendikep, pa su ljudi darujući im koji dinar, bili uvjereni u svoju filantropiju i umirene savjesti krenuli dalje. Neki su novi vjetrovi otpuhali bogce u primjerenije odaje ovog društva, dajući im zajednički nazivnik “osobe s posebnim potrebama”. Beskorisni društvu, svojim su obiteljima ipak bilo portfelj koji se kapitalizira u jeku hodočasničke sezone, pa su kompenzirali svoje hendikepe sa dobiti za sebe i svoje obitelji. Je li se njima tamo pružalo ruke i umilnim glasovima mantralo “udijelite, udijelite” ili nisu imali izbora, nikad nećemo saznati.
Marija Bistrica se mijenja u skladu sa vremenom i to je nezaustavljivo. Ono što se nikad neće promijeniti je milina koja se razlije cijelim bićem, kad iz tisuće grla zaori “Rajska djevo, kraljice Hrvata…”. Čudan smo mi narod. Razdijeljeni do zadnjeg atoma kada je politika u pitanju, i ujedinjeni do zadnjeg atoma kada treba očuvati našu vjeru, naše običaje i tradiciju. Beskrajno se veselim tom djeliću naše tradicije – koji se gotovo neokrznut u svojim vjerskim obilježljima zadržao do današnjih dana – i skorom susretu sa Nebeskom majkom u Mariji Bistrici.
Zdravo, zdravo, zdravo Marijo!
