Ovih me je dana savladala tuga, zapravo, prije bih rekla sjeta. U mislima sam s tobom, dragi Milek. Srpanj je mjesec kada si nas okupljao da bi uvježbale pjesme koje ćemo pjevati na misi u Karmelu Brezovica. Uspjele smo ove godine, baš onako kako bi ti to htio. Ako si nas negdje iz prikrajka slušao, vjerujem da si bio zadovoljan. Nastaviti ćemo tebi na spomen, dok god ima nas, tvojih učenica. Da se tradicija nastavi, da se ne zatre naše pjevanje.
Moram priznati da još nisam osvijestila da te nema. Svaki puta kada prošetam pokraj tvojeg počivališta, ostavim ružu. Samo jednu, položim je na knjigu s notama, tek toliko. Puno je otpjevanih pjesama ostalo iza nas, puno lijepih druženja, veselja, smijeha. Pjesma nas je okupljala, spajala. Nezaboravne su to bile raspjevane večeri, druženja.
No, pjesma je utihnula. Otišao si na današnji dan, baš kao i Oliver. Znakovito. Nadam se da si u beskrajnim prostranstvima pronašao ono u što si cijeli život vjerovao slaveći Boga. Počivaj u miru, dragi moj prijatelju. Dok je nas koji smo te voljeli i poštivali, biti će i tebe tu, zajedno s nama.
