Sve što treba znati o oprostima

„Vjerujem u jednoga Boga, Oca svemogućega, stvoritelja neba i zemlje, svega vidljivoga i nevidljivoga“ prvi je članak ispovijesti vjere. No, bez obzira što na temelju Božje riječi (usp. Post 1) ispovijedamo da je Bog stvoritelj svega oko nas – i onoga što vidimo i ono što ne vidimo – ipak Bog jedno nije stvorio:

„Bog nije stvorio smrt niti se raduje propasti živih. Već je sve stvorio da sve opstane…“ (Mudr 1,13-14)
Razmišljajući dalje o Gospodinu, čovjek uvijek traži načine kako da mu se svidi, kako da mu se približi i kako da bude njegova što vjernija slika (usp. Post 1,27). U tom smjeru se čovjek onda i s pravom pita što Bog zapravo želi i što ne želi. Tražeći odgovore na ova dva postavljena pitanja, jasne odgovore, i to samo na dva mjesta, nalazimo u Svetom pismu.

„Sine čovječji, reci domu Izraelovu: ‘Vi govorite: ‘Prijestupi i grijesi naši pritišću nas i zbog njih propadamo! I da još živimo?’ Odgovori im: ‘Života mi moga’ – riječ je Jahve Gospoda – ‘nije meni do smrti bezbožnikove, nego da se odvrati od zloga puta svojega i da živi! Obratite se, dakle, obratite od zloga puta svojega! Zašto da umrete, dome Izraelov?’“ (Ez 33,11)

„Spasitelj naš Bog „hoće da se svi ljudi spase i dođu do spoznanja istine“ (1Tim 2,4).

Kao što je bio slučaj i u prethodnom odgovoru, odgovor na ovo pitanje također tražimo i nalazimo u Svetom pismu, u Knjizi mudrosti (pogl. 1 i 2) koja započinje govorom o traženju Boga i otklonu od grijeha. U središte tog sadržaja Knjiga mudrosti predstavlja pravednika u čijem se opisu prepoznaje Spasitelj – Isus Krist (usp. 2, 12-20).

S druge strane Spasitelja stoji zabluda bezbožnika koje zasljepljuje njihova zloća, „ne znaju tajna Božjih“, „ne očekuju nagradu za svetost“, „ne vjeruju u naknadnu čistim dušama“ (usp. Mudr 2,21-22). U nastavku pak čitamo:

„Jer je Bog stvorio čovjeka za neraspadljivost i učinio ga na sliku svoje besmrtnosti. A đavlovom je zavišću došla smrt u svijet i nju će iskusiti oni koji njemu pripadaju“ (2,23-24).
Dakle, ne samo da je u svijet đavolovom zavišću u svijet došla smrt već i stvarnost grijeha čija bit se čita u potpunom odricanju od Boga:

„I nasta rat na nebu: Mihael i njegovi anđeli zarate se sa Zmajem. Zmaj uđe u rat i anđeli njegovi, ali ne nadvlada. I ne bijaše im više mjesta na nebu. (…) I razgnjevi se Zmaj na Ženu pa ode i zarati se s ostatkom njezina potomstva, s onima što čuvaju Božje zapovijedi i drže svjedočanstvo Isusovo“ (Otk 12, 7-8.17).

Katekizam Katoličke Crkve (KKC) uči:

„Grijeh je prekršaj protiv razuma, istine, ispravne savjesti; prijestup je istinske ljubavi prema Bogu i bližnjemu, zbog izopačene privrženosti nekim dobrima. On ranjava čovjekovu narav i ugrožava ljudsku solidarnost; definiran je kao ‘riječ, čin ili želja protiv vječnog Zakona’“.

„Grijeh je uvreda nanesena Bogu: ‘Tebi, samom tebi ja sam zgriješio i učinio što je zlo pred tobom’ (Ps 51, 6). Grijeh se diže protiv ljubavi Božje prema nama, udaljuje od nje naša srca. Kao i prvi grijeh, to je neposlušnost, buna protiv Boga, radi volje da čovjek postane ‘kao bog’ spoznajući i određujući dobro i zlo (Post 3, 5). Grijeh je dakle ‘ljubav prema sebi sve do prezira Boga’. Zbog tog oholog uzdizanja samog sebe, grijeh je dijametralno oprečan Isusovoj poslušnosti koja ostvaruje spasenje“ (1849-1850).

Crkva u svom učenju razlikuje teški i laki grijeh.

Govoreći o težini grijeha, Crkva razlikuje smrtni (teški) te laki grijeh. Tako u KKC čitamo:

„Smrtni grijeh u čovjekovu srcu razara ljubav teškom povredom Božjeg Zakona; on čovjeka odvraća od Boga, njegove posljednje svrhe i blaženstva, pretpostavljajući mu niže dobro.

Laki grijeh ne uništava ljubav, premda je vrijeđa i ranjava“ (1855).

„Da neki grijeh bude smrtan, istovremeno se traže tri uvjeta: ‘Smrtni je grijeh onaj kojemu je objekt teška stvar, a učinjen je pri punoj svijesti i slobodnim pristankom‘“ (KKC 1857).

„Laki se grijeh čini kad se u lakoj stvari ne obdržava mjera što je propisuje moralni zakon ili kad se moralni zakon krši u teškoj stvari, ali bez pune svijesti i bez potpunog pristanka.

Laki grijeh slabi ljubav i očituje neurednu sklonost prema stvorenim dobrima; priječi napredak duše u vježbanju u kreposti i u vršenju moralnog dobra; zaslužuje vremenite kazne. Namjerni laki grijeh, koji ostaje bez pokajanja, malo po malo nas pripravlja da počinimo teški grijeh. Ipak laki grijeh ne raskida Saveza s Bogom. Moguće ga je popraviti milošću Božjom. Laki grijeh ‘ne lišava posvetne milosti, prijateljstva s Bogom, ljubavi, a prema tome ni vječnog blaženstva’“.

„Grijeh je prije svega uvreda Boga, prekid zajedništva s njim. U isto vrijeme on nanosi štetu i zajedništvu Crkve. Zato obraćenje donosi istodobno i Božje oproštenje i pomirenje s Crkvom; sakrament pokore i pomirenja na liturgijski način to izražava i ostvaruje“ (KKC 1440).

„Krist je ustanovio sakrament pokore za sve grešne članove Crkve, prije svega za one koji nakon Krštenja padnu u teški grijeh i tako izgube krsnu milost, nanoseći ranu i zajedništvu s Crkvom. Njima sakrament pokore pruža novu mogućnost obraćenja i ponovnog dobivanja milosti opravdanja. Zato crkveni Oci predstavljaju ovaj sakrament kao ‘drugu dasku (spasa) nakon brodoloma gubitka milosti’“ (KKC 1446).

Da, iznesenu tvrdnju potvrđuje i KKC: „Bog jedini otpušta grijehe (1441). No, kako dalje nastavlja KKC,

„1442 Krist je htio da svekolika njegova Crkva, u molitvi, životu i u djelovanju, bude znak i oruđe opraštanja i pomirenja što nam ga je on pribavio cijenom svoje krvi. Ipak je vršenje vlasti odrješivanja povjerio apostolskoj službi. Njoj je povjerena ‘služba pomirenja‘ (2Kor 5, 18). Apostol je poslan ‘u ime Kristovo’, a ‘sam Bog’ po njemu potiče i zaklinje: ‘Dajte, pomirite se s Bogom!’“ (2Kor 5, 20).

„1444 Dajući apostolima udioništvo u moći opraštanja grijeha, Gospodin im također daje vlast da pomiruju grešnike s Crkvom. Toj crkve noj dimenziji njihove službe najjasniji je izraz u Kristovoj svečanoj riječi Šimunu Petru: ‘Tebi ću dati ključeve kraljevstva nebeskoga, pa što god svežeš na zemlji, bit će svezano na nebesima, a što god odriješiš na zemlji, bit će odriješeno na nebesima’ (Mt 16, 19). ‘A ta služba vezivanja i odrješivanja, predana Petru, očito je dana i apostolskom zboru združenom s njegovom Glavom (Mt 18, 18; 28, 16-20)’“.

„1445 Riječi vezati i odriješiti znače: koga vi isključite iz svoga zajedništva, bit će isključen iz zajedništva s Bogom; koga vi ponovno primite u vaše zajedništvo, Bog će ga također primiti u svoje. Pomirenje s Crkvom neodvojivo je od pomirenja s Bogom.“
Također, valja imati i na umu duhovne učinke sakramenta pokore:

• pomirenje s Bogom;

• otpuštenje vječne kazne zaslužene smrtnim grijesima;

• otpuštenje, barem djelomično, vremenitih kazni kao posljedica grijeha;

• mir i spokoj savjesti, i duhovna utjeha;

• povećanje duhovnih snaga za kršćansku borbu (KKC 1496).

KKC uči kako su

„Nauk i praksa oprosta u Crkvi usko su povezani s učincima sakramenta pokore.

‘Oprost je otpuštenje pred Bogom vremenite kazne za grijehe kojih je krivica već izbrisana; to otpuštenje vjernik, pravo raspoložen i uz određene uvjete, dobiva posredovanjem Crkve koja, kao poslužiteljica otkupljenja, svojom vlašću dijeli i primjenjuje blago zasluga Krista i svetaca.’

‘Oprost je djelomičan ili potpun, već prema tome je li od vremenite kazne za grijeh oslobađa djelomično ili potpuno.’ ‘Svaki vjernik može oproste […] dobiti za se ili ih namijeniti za pokojne.’“ (1471)

Nastavljajući govor o oprostima, KKC dalje uči:

„Da bi se ovaj nauk i praksa Crkve shvatili, potrebno je imati u vidu da grijeh ima dvostruku posljedicu. Teški grijeh nas lišava zajedništva s Bogom čineći nas time nesposobnima da postignemo vječni život; to se lišavanje zove ‘vječna kazna’ za grijeh. S druge strane svaki grijeh, pa i laki, povlači sa sobom nezdravu privrženost uz stvorenja, koju treba čistiti bilo na ovoj zemlji bilo poslije smrti u stanju zvanom čistilište. To čišćenje oslobađa od onoga što se naziva ‘vremenita kazna‘ za grijeh. Ove dvije kazne ne smiju se shvaćati kao vrsta osvete koju Bog dosuđuje izvana, već kao posljedice same naravi grijeha. Obraćenje koje proizlazi iz goruće ljubavi može postići potpuno očišćenje grešnika, tako da ne ostane više nikakve kazne.

Oproštenje grijeha i obnova zajedništva s Bogom donose oproštenje vječnih kazni za grijeh. Vremenite kazne za grijeh ipak ostaju. Strpljivo podnoseći patnje i svakovrsna iskušenja te, kada dođe dan, sučeljavajući se vedro sa smrću, kršćanin treba da ove vremenite kazne za grijeh nastoji primiti kao milost; mora se truditi da djelima milosrđa i ljubavi, te također molitvom i raznim pokorničkim činima potpuno odloži ‘starog čovjeka’ i obuče ‘novog čovjeka’“ (1472-1473).

Uz druge teme koje je uzeo u razmatranje, 1. Lyonski sabor (1245.), dotiče i temu sudbine umrlih:

„Budući da Istina u Evanđelju tvrdi da se onome koji izrekne bogohulstvo protiv Duha Svetoga, neće oprostiti niti na ovom svijetu niti u budućem [usp. Mt 12,32], time se daje razumjeti da se neki grijesi opraštaju na ovom, a neki pak na drugom svijetu; a Apostol kaže ‘svačije će se djelo očitovati u ognju, kakvo je’ i ‘izgori li čije djelo, taj će štetovati; ipak, on će se sam spasiti, ali kao kroz oganj’ [1Kor 3,13 15], kaže se, da i sami Grci zaista i bez dvojbe vjeruju i tvrde da se duše onih koji su primili pokoru ali je nisu izvršili, ili pak koji umru bez smrtnog grijeha s lakim i malim (grijesima), čiste poslije smrti te da im se može pomagati molitvama Crkve. Budući da kažu da njihovi učitelji njima takvo mjesto čišćenja nisu označili sigurnim i vlastitim imenom, mi želimo da se prema predaji i autoritetu svetih otaca nazove ‘čistilište’; uostalom jer se i kod njih naziva tim imenom. Tom se naime prolaznom vatrom čiste grijesi, ali ne teški ili glavni koji prije toga nisu bili oprošteni pokorom, nego mali i sitni, koji opterećuju i poslije smrti iako su u životu bili oprošteni.

Tko bez pokore umre u smrtnom grijehu, taj će bez dvojbe biti vječno mučen vatrom vječnog pakla.

Duše pak djece poslije pranja krštenjem, a također i odraslih koji umru u ljubavi, koji nisu vezani niti grijehom niti nekom zadovoljštinom za njega, odmah odlaze u vječnu domovinu“ (DH 838-839).
Ista tema bila je na dnevnom redu i na 2. Lyonskom saboru (1274.). Sabor tada uči:

„Ako oni koji se zaista kaju umru u ljubavi, prije nego su dostojnim plodovima pokore dali zadovoljštinu za učinjeno i propušteno, njihove će se duše poslije smrti čistiti kaznama čistilišta, odn. očišćenja, kao što nam je (to) protumačio Ivan [Parastron O.F.M.]; a za ublažavanje takvih kazni pomažu im molitve živih vjernika, to jest misne žrtve, molitve i milostinja i druga djela pobožnosti, koje vjernici prema uredbama Crkve običavaju činiti za druge vjernike.

Duše pak onih koji se poslije primljenog svetog krštenja nisu okaljali baš nikakvom ljagom grijeha, kao i onih koji su poslije kaljanja ljagom grijeha bile očišćene, bilo da su ostale u svojim tijelima, ili su ih već odložile, kao stoje gore rečeno, bit će odmah primljene u nebo.

Duše pak onih koji su umrli u smrtnom grijehu, ili samo s izvornim (grijehom), odmah odlaze u pakao, ali će biti kažnjene različitim kaznama“ (DH 856-858; usp. 1304-1306).

O čistilištu je bilo govora i na zasjedanju sabora u Tridentu. O njemu je ovaj Sabor donio i poseban Dekret 3. prosinca 1563., a već drugoga dana Sabor donosi i Dekret o oprostima.

Na svojoj 6. sjednici od 13. siječnja 1547. Sabor donosi „Dekret o opravdanju“ koji u svojim kanonima za čistilište donosi:

„Tko kaže da se poslije primljene milosti opravdanja svakom grješniku koji se kaje tako oprašta grijeh i briše krivnja vječne kazne, da ne ostaje nikakva krivnja vremenite kazne koju bi trebalo okajati na ovom svijetu ili u budućem u čistilištu, prije nego li mu se mogne otvoriti pristup kraljevstvu nebeskom, neka bude kažnjen anatemom“ (DH 1580).

Dana 3. prosinca 1563., imajući ispred sebe prethodno rečeno, Sabor uči:

„Budući daje Katolička crkva, poučena Duhom Svetim, na temelju svetog Pisma i stare predaje otaca, učila na svetim saborima i u najnovije vrijeme na ovom ekumenskom saboru, da postoji čistilište [usp. DH 1580], te da se dušama koje se tamo nalaze pomaže molitvama vjernika, posebno pak (Bogu) prihvatljivom oltarskom žrtvom [usp. DH 1743 i 1753]: sveti sabor naređuje biskupima da naučavaju i nastoje da se posvuda marljivo propovijeda, kako bi svi Kristovi vjernici vjerovali i držali se zdravog učenja o čistilištu koje su predali sveti oci i sveti sabor“ (DH 1820).

Sljedećega dana, 4. prosinca 1563., Sabor donosi i Dekret o oprostima:

„Budući daje Krist dao Crkvi ovlast podjeljivanja oprosta, a njemu je tu vlast predao Bog [usp. Mt 16,19; 18,18], a ona je bila u upotrebi i u najstarijim vremenima, sveti sabor uči da u Crkvi treba zadržati korištenje oprosta, vrlo spasonosno kršćanskom narodu i odobreno vlašću svetih sabora, i zapovijeda da treba kazniti anatemom one koji ili tvrde da su oni beskorisni, ili koji niječu da u Crkvi postoji ovlast za njihovo podjeljivanje.

(Crkva) želi primijeniti umjerenost… u njihovom podjeljivanju, kako se s prevelikom lakoćom ne bi oslabili crkveni propisi. Želeći pak popraviti i ispraviti zloporabe koje su se u to uvukle, i povodom kojih krivovjernici pogrđuju i samo ime oprosta, ona ovim dekretom općenito određuje da treba potpuno iskorijeniti… svaku ružnu dobit za njihovo stjecanje“ (DH 1835).

„Enciklopedijski teološki rječnik“ kaznu definira kao

„trpljenje i ispaštanje nakon učinjena grijeha. To nije samo izvanjska stvarnost, već unutarnji izričaj i simptom počinjena zla (…) U NZ kazna očituje Božju pravdu i ljubav koja čovjeku želi vratiti njegovo sinovsko dostojanstvo (Lk 15,11-32). U Isusu Kristu, nevinu jaganjcu, ‘koji ne okusi grijeha’ ali kojega Bog ‘za nas grijehom učini’ (2Kor 5,21), kazna smrti konačno je pobijeđena i postaje prigodom za spasenje“ (str. 483).

U spomenutom Pismu jasnije do izražaja dolazi i značenje pojama „kazna“:

„Crkva, držeći se vjerno Novoga zavjeta i predaje, vjeruje u blaženstvo pravednih koji će jednom biti s Kristom. Crkva isto tako vjeruje da će grješnik biti kažnjen vječnom kaznom, da će biti lišen gledanja Boga, kao i to da se ta kazna odnosi na čitav ‘bitak’ grješnika. Što se pak tiče izabranih, Crkva vjeruje da može postojati čišćenje koje prethodi gledanju Boga, koje je ipak sasvim drugačije od kazne osuđenih. Crkva tako shvaća kad govori o paklu i čistilištu“ (DH 4657).

O ovom pojmu Crkva je posljednji puta u svom učenju progovorila na zasjedanju sabora u Tridentu na zasjedanju 1551., u kontekstu govora sakramenta pokore.

Tako se naglašava kako su davanjem zadovoljštine (zadovoljiti, podmiriti) pokornici oprezniji i budniji, liječe se ostaci grijeha te se odstranjuju zle navike stečene lošim životom. Također, Crkva naglašava i činjenicu da „ta zadovoljština koju činimo za svoje grijehe nije toliko naša da ne bi bila po Kristu Isusu; mi naime, koji po sebi ništa ne možemo, sve možemo uz suradnju onoga koji nas krijepi (Fil 4,13)“. Zato se onda i svećenicima naglašava da kad nalažu neku zadovoljštinu za grijeh da „imaju pred očima , da zadovoljština koju nalažu ne bude samo čuvarica novog života i lijek za slabost, nego također kazna i pokora za prošle grijehe“ (DH 1690-1692).

Imajući u temelju ovo učenje Crkve i u aktualnom Redu pokore čitamo o zadovoljštini kao činu koji slijedi nakon kajanja i ispovijedi:

„Pravo obraćenje dovršuje se zadovoljštinom za grijehe, poboljšanjem života i naknadnom nanesene štete. Vrsta i mjera pokore moraju biti prilagođene svakom pokorniku napose, kako bi svatko popravio red što ga je narušio i dobio pravi lijek za bolest od koje je bolovao. Potrebno je zato da kazna bude uistinu lijek za grijeh i nekako obnovi život. Tako pokornik, zaboravljajući ono što je za njim (Fil 3,13), nanovo se uključuje u otajstvo spasenja i upravlja pogled prema onome što je pred njim“ (Prethodne napomene, br. 6).

Kako se i navodi u uvodnom dijelu o crkvenom dokumentu „Cumpostquam“ od 9. studenoga 1518., „pitanje oprosta u Njemačkoj, koje je trpjelo od velikih zloporaba, iskoristio je Martin Luther za objavljivanje 95 teza o oprostima 31. listopada 1517. (Weimarsko izd. 1 [1883] 229-238)“. Kao odgovor na to ovaj dokument iznosi crkveno učenje o oprostima:

„…Kako se ubuduće nitko ne bi (mogao) pozivati na nepoznavanje nauka Rimske crkve o takvim oprostima i njihovoj učinkovitosti, niti se ispričavati pod izlikom takvom neznanju, niti si pomagati izmišljenim protivljenjem, nego kako bi takvi zbog poznate laži mogli biti privedeni kao krivi i s pravom kažnjeni, ovim pismom želimo ti dati na znanje da je Rimska crkva, koju ostali moraju slijediti kao majku, predala:

Rimski biskup, nasljednik ključara Petra i zamjenik Isusa Krista na zemlji, vlašću ključeva, kojima može otvoriti kraljevstvo nebesko, otklanjajući kod kršćana takve zapreke (to jest krivnju i dužnu kaznu za učinjene grijehe, krivnju naime pomoću sakramenta pokore, a vremenitu kaznu za učinjene grijehe dužnu prema Božjoj pravednosti, pomoću crkvenih oprosta), može iz opravdanih razloga podijeliti istim kršćanskim vjernicima, koji su Kristovi udovi zbog veze ljubavi, bilo da su u ovom životu, bilo u čistilištu, oproste iz preobilnih zasluga Krista i svetaca; podjeljujući oprost apostolskom vlašću, kako za žive tako i za mrtve, (papa) običava raspodijeliti blago zasluga Isusa Krista i svetaca, podjeljivanjem samog oprosta na način odrješenja ili ga prenosi kao molitvu za pomoć.

Zbog toga se svi, kako živi tako i mrtvi, koji uistinu budu stekli takve oproste, oslobađaju od tolike vremenite kazne, koju su prema Božjoj pravednosti zaslužili za svoje učinjene grijehe, koliki budu udijeljeni i stečeni oprosti.

I tako mi, apostolskim autoritetom, snagom ovdje iznesenog, određujemo pod prijetnjom izrečene kazne izopćenja, da svi moraju tako misliti i propovijedati“ (DH 1447-1449).

KKC uči da se

„Oprost dobiva po Crkvi koja se, snagom vlasti vezivanja i odrješivanja, što ju je dobila od Isusa Krista, zauzima za kršćanina, te mu otvara riznicu zasluga Krista i svetaca da od Oca milosrđa dobije otpuštenje vremenitih kazni za grijehe. Crkva time želi ne samo doći u pomoć tom kršćaninu, nego ga i potaknuti na djela pobožnosti, pokore i ljubavi.

Budući da su vjerni mrtvi na putu čišćenja također članovi istog općinstva svetih, možemo im pomoći, između ostalog, stječući za njih oproste, da bi tako bili olakšani od vremenitih kazni za grijehe“ (1478-1479).

Redoviti uvjeti za dobivanje potpunog ili djelomičnog oprosta, uz druge propisane uvjete od Crkve, su:

„da nema nikakve privrženosti bilo kojemu, pa i lakomu grijehu, izvršiti propisano djelo i ispuniti tri uvjeta: sakramentalnu ispovijed, euharistijsku pričest i molitvu na nakanu svetoga oca“ (Priručnik o oprostima, 20. §1.).
Naime,

„’Pojedinačna i cjelovita ispovijed i odrješenje jedini su redoviti način kojim se vjernici pomiruju s Bogom i s Crkvom, osim ako fizička ili moralna nemogućnost ispričavaju od takve ispovijedi.’ I to nije bez dubokih razloga. Krist djeluje u svakom sakramentu, i osobno se obraća svakom grešniku: ‘Sinko! Otpuštaju ti se grijesi’ (Mk 2, 5). On je liječnik koji se prigiba nad svakim pojedinim bolesnikom koji ga treba da ga izliječi; on ga pridiže i u bratsku zajednicu vraća. Dakle, osobna je ispovijed najznakovitiji način pomirenja s Bogom i s Crkvom.“

„Idući Kristovim stopama kršćanski su se vjernici uvijek trudili uzajamno pomagati na putu k nebeskom Ocu molitvom, razmjenom duhovnih dobara i pokorničkom zadovoljštinom; što su više bili ražareni ljubavlju, to su više nasljedovali trpećeg Krista, noseći svoj križ kao zadovoljštinu za svoje i tuđe grijehe, uvjereni da pred Bogom, Ocem milosrđa, mogu pomoći svojoj braći da postignu spasenje. To je drevna dogma o općinstvu svetih po kojemu se život pojedine Božje djece u Kristu i po Kristu čudesnim vezom povezuje sa životom sve ostale kršćanske braće u vrhunaravno jedinstvo mističnoga tijela Kristova tako da gotovo tvore jednu mističnu osobu. Tako nastaje ‘riznica Crkve’“ (Pavao VI., Apostolska konstitucija Indulgentiarum doctrina, 5).

Potpuni se oprost može dobiti samo jednom u danu; djelomični se pak oprost može dobiti više puta dnevno (Priručnik o oprostima, 18. §1.).

Uvjet molitve na nakanu Svetoga Oca ispunja se tako da se na njegovu nakanu izmoli Očenaš i Zdravo, Marijo; ipak je pojedincima ostavljeno na slobodu da izmole bilo koju drugu molitvu prema vlastitoj pobožnosti (Priručnik o oprostima, 20. §5.).

Nadležna crkvena vlast predviđa i takve okolnosti te svaki puta za takve okolnosti donosi i posebne upute. Tako je npr. Apostolska pokorničarna za dobivanje oprosta u Jubilejskoj godini 2025. propisala:

Istinski raskajani vjernici koji iz ozbiljnih razloga neće moći sudjelovati u svečanim slavljima, hodočašćima i pobožnim pohodima (kao što su prije svega klauzurne redovnice i redovnici, starije osobe, bolesni, zatvorenici, kao i oni koji u bolnici ili na drugim mjestima stalno skrbe o bolesnicima), dobit će jubilarni oprost pod istim uvjetima ako, sjedinjeni u duhu s prisutnim vjernicima, osobito u trenucima u kojima se riječi Vrhovnog svećenika ili dijecezanskih biskupa prenose putem sredstava komunikacije, izmole Oče naš, ispovijest vjere u bilo kojem obliku u svom domu ili gdje god se nalazili (npr. u samostanskoj kapeli, bolnici, staračkom domu, zatvoru… ) i druge odobrene molitve u skladu sa svrhama Svete godine, prinoseći svoje patnje ili teškoće svojih života.

Od najranijih vremena poznajući ove istine Crkva je razabrala i prihvatila razne načine kako bi se plodovi božanskoga otkupljenja primijenili na pojedine vjernike i kako bi vjernici surađivali u spasenju braće te kako bi cijelo tijelo Crkve bilo pripravljeno u pravednosti i svetosti za konačno ostvarenje kraljevstva Božjega, kada će Bog biti sve u svemu.

Doista, sami su apostoli poticali svoje učenike da mole za spasenje grješnika; drevni je običaj Crkve sveto sačuvao tu praksu, poglavito kada bi pokornici iskali molitve cijele zajednice i kada se pokojnima pomagalo molitvama te posebno prikazivanjem euharistijske žrtve. I dobra djela, u prvomu redu ona koja su ljudskoj slabosti teška, od najstarijih se vremena prikazivalo Bogu za spasenje grješnika. A budući da se smatralo da patnje što ih mučenici podniješe za vjeru i Božji zakon imaju veliku vrijednost, pokornici su običavali utjecati se mučenicima da im oni pomognu svojim zaslugama kako bi od biskupa što brže ishodili pomirenje. Doista, molitve i dobra djela pravednika smatralo se toliko vrijednima da se tvrdilo kako pokornik biva opran očišćen i otkupljen uz pomoć cijeloga kršćanskog naroda. (…)

Nadalje, otačka je Crkva bila potpuno uvjerena da postiže djelo spasenja u zajednici i pod vodstvom pastira, koje je Duh Sveti postavio kao biskupe da upravljaju Božjom Crkvom. Stoga su, sve razborito prosuđujući, biskupi određivali način i mjeru zadovoljštine koju je trebalo učiniti, štoviše, dopuštali su da se kanonske pokore zamijene drugim, možda lakšim djelima, prikladnijima za opće dobro i pogodnijima za njegovanje pobožnosti, djelima koja su trebali izvršiti sami pokornici, a katkada i drugi vjernici.

Uvjerenje koje postoji u Crkvi da, primjenjujući zasluge Krista i svetaca, pastiri Gospodinova stada mogu pojedine vjernike osloboditi od onoga što je od grijeha ostalo, pod utjecajem stalna nadahnitelja Božjega naroda, Duha Svetoga, postupno je tijekom stoljeća dovelo do prakse oprosta kojima se u samu učenju i u stezi Crkve ostvario napredak, a ne promjena, i iz temelja objave uzeto je novo dobro na korist vjernika i cijele Crkve.

Praksa oprosta, koja se postupno raširila, u povijesti Crkve postala je osobito jasna kada su rimski prvosvećenici odredili da neka djela, prikladnija za opće dobro i Crkve, mogu zamijeniti cijelu pokoru i vjernicima koji su se istinski pokajali i ispovjedili svoje grijehe te koji bi izvršili ta djela, uzdajući se u milosrđe svemogućega Boga i u zasluge i autoritet apostola, temeljem punine apostolske ovlasti , podjeljivala ne samo potpuni i širi (oprost), nego i najpotpunije oproštenje svih njihovih grijeha“ (Pavao VI., Apostolska konstitucija Indulgentiarum doctrina, 6-7).

„Pri podjeljivanju oprosta crkvenoj vlasti nije cilj samo pomoći vjernicima da podnesu kazne za grijeh, nego i potaknuti ih da vrše djela pobožnosti, pokore i ljubavi, posebno djela koja pridonose povećanju vjere i općemu dobru“ (Pavao VI., Apostolska konstitucija Indulgentiarum doctrina, 8).

„Stoga Crkva i u ovo naše vrijeme svu svoju djecu poziva da dobro promisle o tomu koliko praksa oprosta koristi životu njezine djece, štoviše cijelomu kršćanskom društvu.

Spasonosna praksa oprosta, tek da podsjetimo na ono najvažnije, u prvomu redu uči koliko je ‘teško i gorko kada se ostavi Gospodina, Boga svojega’. Naime, kada dobiju oprost, vjernici shvaćaju da svojim silama ne bi bili u stanju popraviti zlo koje su grijehom učinili samima sebi i cijeloj zajednici pa su stoga potaknuti na spasonosna djela poniznosti.

Osim toga, praksa oprosta kazuje nam koliko smo jedni s drugima u Kristu intimno sjedinjeni i koliko nadnaravni život svakoga pojedinca može koristiti drugima kako bi se i oni što lakše i što tješnje sjedinili s Ocem.

Zato praksa oprosta djelotvorno potiče na ljubav i čini da je se prakticira na uzvišen način, kada se pomaže braći koja počivaju u Kristu.

Jednako tako praksa oprosta budi povjerenje i nadu u potpuno pomirenje s Bogom Ocem, ali ipak tako da ne opravdava nikakav nemar i ni na koji način ne umanjuje napor za postizanje tražene raspoloživosti za potpuno zajedništvo s Bogom. (…)

Za njihovo postizanje uistinu se traži s jedne strane da se izvrše propisana djela, a s druge da vjernik ima potrebnu raspoloživost, tj. da ljubi Boga, mrzi grijeh, svoje povjerenje polaže u Kristove zasluge te da čvrsto vjeruje u veliku pomoć općinstva svetih.

Nadalje, ne smije se zaboraviti da se stječući oproste vjernici poslušno podvrgavaju zakonitim pastirima Crkve, poglavito nasljedniku Petra, nebeskoga ključara, kojemu je sam Spasitelj povjerio zadaću da pase njegovo stado i upravlja njegovom Crkvom.

Spasonosna ustanova oprosta, dakle, na svoj način pridonosi da se Crkva predvede Kristu bez ikakve ljage, sveta i bez mane, u Kristu divno sjedinjena nadnaravnim vezom ljubavi. Naime, budući da se po oprostima članovi Crkve koji se još čiste brže sjedinjuju s članovima nebeske Crkve, po tim se istim oprostima više i brže uspostavlja Kristovo kraljevstvo ‘dok svi ne prispijemo do jedinstva vjere i spoznaje Sina Božjega, do čovjeka savršena, do mjere uzrasta punine Kristove’“ (Pavao VI., Apostolska konstitucija Indulgentiarum doctrina, 9-10).