O Bože, koji si svjetlom svojim prosvijetlio srce svete Margarete i primio je u svoj očinski zagrljaj, ponizno te molimo: budi naše svjetlo kako ne bismo zalutali u tami svijeta, već kako bismo došli k Tebi, gdje svjetlost vječno sjaji, po Kristu Isusu, našem Gospodinu. Amen.
Margareta (Margit) rođena je 1242. godine u tvrđavi Klis kod Splita u Hrvatskoj, kao kći ugarskog kralja Bele IV. i Marije Laskaris. Bila je osmo i posljednje dijete kraljevskog para te unuka bizantskog cara. U vrijeme njezina začeća Mongoli su napadali Ugarsku. Njezin otac, kralj Bela, zavjetovao se posvetiti njihovo dijete Crkvi ako se Ugarska oslobodi od Mongola. Nakon što je molitva bila uslišana, kralj Bela i kraljica Marija ispunili su obećanje smjestivši Margaretu u dominikanski samostan u Veszprému u Mađarskoj kada su joj bile tri godine.
Blažena Jelena Ugarska služila je kao njezina novakinja. Margareta nije bila zadovoljna samo životom u Božjoj kući – zahtijevala je redovničku odjeću i primila je već s četiri godine. Nadalje, prihvatila je asketski način života poput drugih sestara, prakticirajući post, šišanje kose, stegu (bičevanje) i noćna bdjenja. Ubrzo je naučila božansku službu napamet te ju je radosno pjevala dok se igrala. Odabirala je najmanje privlačne zadatke u samostanu i namjerno se izgladnjivala kako bi zadržala poniznost. Činilo se da nitko osim Margarete nije ozbiljno vjerovao da će se jednog dana zavjetovati i ostati kao redovnica, budući da bi njezinom ocu politički bilo korisno da se uda.
Nema sumnje da je Margareta skratila svoj život strogim asketskim načinom života. Na kraju svake korizme bila bi iscrpljena zbog posta i nedostatka sna. Na Veliki četvrtak koristila je svoje pravo kao kći osnivača samostana da pere noge ne samo sestrama nego i slugama. Izmorena svojim naporima, umrla je u Budimu u Mađarskoj 18. siječnja 1270. u dobi od samo dvadeset osam godina. U umjetnosti se obično prikazuje u dominikanskom redovničkom habitu, držeći bijeli ljiljan i knjigu. Njezine su relikvije bile predane klarisama u Pozsonyju (današnja Bratislava, Slovačka) kada je dominikanski red na tom području raspušten. Međutim, 1798. većina relikvija bila je uništena, no neke se još uvijek čuvaju u Ostrogonu (Esztergom), Győru i Pannonhalmi u Mađarskoj.
“Neizmjerno više cijenim Kralja Neba i nepojmljivu sreću posjedovanja Isusa Krista nego krunu koju mi je ponudio Kralj Češke.”
