“Tako nas je Gospodin naučio da svaki dan molimo. Stoga, kako li je neumjesno i krivo da mi, koji molimo neka bude Božja volja, ne prihvaćamo odmah njegovu volju čim nas on pozove i uzme s ovog svijeta. Opiremo se i izvlačimo te nas, poput otpornih slugu, treba žalosne i tužne privesti Gospodaru, jer nikako nećemo da spremnom voljom izađemo iz ovih okova svoje privezanosti. Dolazimo k njemu protiv volje, a htjeli bismo da nas nagradi nebeskim nagradama. Što, dakle, molimo i prosimo da dođe kraljevstvo nebesko kad nam se toliko sviđa zemaljsko ropstvo? Čemu učestalo, opet i opet, molimo i prosimo da se pospješi dan kraljevstva ako više želimo i svojskije težimo služiti ovdje đavlu nego ondje kraljevati s Kristom?”
Iz Rasprave o smrtnosti, svetoga Ciprijana, biskupa i mučenika
(Pogl. 18. 24. 26: CSEL3. 308. 312 – 314)
