U nedjelju 4. veljače 2024. vjernici župe Pohoda Blažene Djevice Marije iz Vukovine bili su na tradicionalnom hodočašću u Krašić. Puna tri autobusa mladih, starih, djece, šarena i vesela skupina vjernika, svatko sa svojim nakanama svjedočili su svoju vjeru molitvom i pjesmom. Na samom početku župni vikar, vlč. Domagoj Topić, pozdravio je sve vjernike i dao naputke što od nas očekuje. Na putu prema Krašiću, g. Igor Brkljačić je vodio krunicu, a nakon toga su se pjevale pjesme u čast Majci Božjoj. Iako je vlč. Topić, u skladu sa svojim mladenački svježim idejama i principima, rekao da se autobus treba tresti od pjesme, ipak je pjesma bila više u suglasju sa našim zlatnim godinama.
Po dolasku u Krašić naše hodočašće ovjekovječeno je skupnom fotografijom ispred crkve Presvetog Trojstva. Nakon toga, u procesiji smo ušli u crkvu gdje nas je dočekao naše Župe sin, vlč. Ivan Vučak, koji nije mogao sakriti sreću što je domaćin župi iz koje je potekao, naglasivši svoju povezanost sa župljanima Vukovine. Prije pobožnosti Križnog puta imali smo kratko slobodno vrijeme, koje je svatko iskoristio na svoj način. Križni put smo započeli u 17 sati. Mnoštvo vjernika iz okolnih župa pridružilo se molitvi i pjesmi. Iako je dan bio hladan, vjernici su Pobožnost odradili kako se i priliči, skrušeno i uronjeno u muke koje je Gospodin podnio za naše otkupljenje. Sveta misa je započela u 18,00 sati a vodio ju je vlč. Damir Ocvirk, župnik župe Sv. Josipa iz Zagreba.
Njegova je propovijed bila usmjerena na prenošenje vjere iz generacije u generaciju. Postavio je duboko pitanje; zašto se vi roditelji, koji sami redovito odlazite u crkvu, njegujete svoju vjeru, živite sakramente, bojite svojoj djeci prenijeti to isto? Zašto su oni iznad Boga? Zašto su oni prinčevi i princeze i zašto su njihove obveze manje od vaših, a prava veća od vaših? Odgovor na to pitanje prepustio je svakome ponaosob. Svetu misu je svojom pjesmom uveličao vukovinski crkveni zbor Sv. Cecilija, predvođen voditeljem, g. Brankom Pucekovićem. Nakon duhovne okrijepe, domaćini su se pobrinuli i za okrijepu tijela, pa su nas u velikom šatoru dočekale kobasice i kuhano vino.
Cijeli ovaj događaj bio je uvod u Stepinčevo, jer Krašić je dao jednog od najvećih hrvatskih mučenika, koji je umro svjedočeći svoju vjeru, ne kolebajući se niti jednog trenutka, a koji je snagu nalazio u Kristu. Na nakanu da ga se proglasi svetim, što je žarka želja hrvatske Crkve i vjernika, molila se zajednička molitva. U 20.15 sati autobusi su krenuli put Vukovine. Naš kapelan ni tom prilikom nije propustio obratiti nam se i zahvaliti svim hodočasnicima, vozaču, a ponajprije našoj Nebeskoj Majci da smo se vratili živi i zdravi i sa vjerom da će naše nakane biti uslišane.
Za kraj evo šale koji nam je kapelan ispričao. U jednu je župu došao mladi kapelan, neiskusan, bojažljiv, a župnik je njegov dolazak iskoristio da ode na godišnji odmor. Mladi je kapelan bio prestrašen i rekao mu je da on ne zna voditi sam župu i da već ima dogovorenih vjenčanja koja nikad nije vodio.
– Joooj, naj se bojati, samo čitaj obrednik.
Jedan su dan došli Barica i Ivek da dogovore detalje oko svojeg vjenčanja i izrazili su želju da se vjenčaju u kapelici ispred koje su se prvi put kušnuli. Kapelanu to baš ni bilo drago pa im je rekel da je kapelica stara i derutna i da baš ni primjerena za vjenčanje.
– Ali, – veli Ivek – ja bum sve popravil. I zbilja je.
I tak, došel je dan svadbe, okupili se svati, mladenci sretni stoje pred njim, a on se preznojava od treme. I započne on obred;
– Ivek, uzimaš li ti Baricu za svoju zakonitu ženu, obećaješ li joj vjernost u dobru i zlu, zdravlju i bolesti, itd?
– Uzimam – veli važno Ivek.
Onda je zapuhal veter, malo preokrenul stranice, a kapelan to ni primetil i krene on pitat Baricu. Čudna su mu pitanja, al se setil kaj je župnik rekel, pa je nastavil:
– Barica, odričeš li se ti sotone?
Barica zinula – Velečasni, pa još ga nis ni zela!?
Foto: Župa Krašić i mjesto čašćenja blaženog Alojzija Stepinca
